Genna Sosonko: Moja svjedočenja (34.nastavak)

Moskva 2003.

Ipak, ostao je on sam — beskompromisan, čvrsto braneći svoju šahovsku pravdu. Kad bi mu se činilo da se krše šahovska pravila, da se nešto radi nepravilno, ponovo bi uronio u dugotrajna razmišljanja, smatrajući svojom dužnošću da kazni, opovrgne, dokaže.

„Onaj kome već nedostaje hrabrosti da sprovede svoje planove gubi sposobnost borca i približava se zalasku“, pisao je Lasker. Geler je do kraja imao dovoljno hrabrosti za sprovođenje svojih planova — ali nije imao snage. Izgubio je bez poena oba meča na turniru u Tilburgu: od Čandlera 1992. i od van Velija godinu dana kasnije, ali nijednu od tih partija nije odigrao mimo svojih principa, da ‘nečasno’ smanjuje napetost ili ‘sušeći’ poziciju.

„Pa, baš i ne ide“, govorio je s krivom osmijehom nakon jednog od poraza, najtežeg za njega. Sjećam se i kako sam krajem 1987. upitao njega, koji se vratio iz Indije gdje je izgubio bijelim figurama od sedamnaestogodišnjeg tinejdžera koji je na cijelu partiju potrošio oko pola sata: „Pa šta, Efim Petrovich, izgubili ste od dječaka?“ pokušavajući uhvatiti pravi ton. „Dječaka?“, pogledao me s neodobravanjem. „Pa možda sam izgubio od budućeg svjetskog prvaka…“

Ne mislim da bi Geleru, čak ni u njegovim najboljim godinama, rado igrao moderni šah. Nije ovdje samo riječ o blicu i raznim brzim turnirima, kojima nikada nije bio ljubitelj.

„Ja nisam brzopotezni šahista“, govorio je nakon što nije uspio osvojiti ni 50% poena na blic-turniru u Amsterdamu 1975. godine. Mislim da bi mu i nova kontrola vremena, koja još strože kažnjava duge analize, nestanak prekida partija i nove kompjuterske metode pripreme potpuno izjednačili prirodne kvalitete i išli protiv šaha u kojem je odrastao i u kojem je postigao izvanredne uspjehe.

Međutim, mnogo toga što danas u šahu smatramo očiglednim i samorazumljivim temelji se na pozicijama i principima koje su razvili najbolji igrači i analitičari pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina. Jedan od najznačajnijih među njima bio je Efim Geler.

Rođen i odrastao u jevrejskoj porodici u Odesi, iako se nikada nije posebno identifikovao sa svojim jevrejstvom. Po riječima njegove udovice Oksane, „S njim su se tako odnosili zbog njegovog jevrejstva“ — fraza koja je razumljiva svakome ko je odrastao u Sovjetskom Savezu. Ipak, ne mislim da je to za njega predstavljalo konkretan problem. Nije bio Jevrej sa violinom ili rafinisani intelektualac, već prije suprotno — jevrejski radnik, tip koji nije bio rijedak u Ukrajini ili Rusiji. Stilom života i navikama savršeno se uklapao u sredinu i zemlju u kojoj je živio, jedino je njegovo majstorstvo bilo u šahu.

Većinu života proveo je u SSSR-u, sve do trenutka kada je ta država jednostavno prestala da postoji. Nije iznenađujuće što je u mnogome ostao sovjetski čovjek. Ipak, nikada nije bio član partije, iako se u njegovoj jedinoj knjizi koja je izašla na Zapadu (osim brojnih teorijskih publikacija) više nego što je prihvatljivo hvali socijalistički sistem i osuđuje Fišer kao tipičan predstavnik propalog kapitalizma.

Godine 1972. u Rejkjaviku, dok je bio sekundant Spaskog, pred kraj beznadežno izgubljenog meča protiv Fišera, tražio je provjeru turnirske dvorane na prisustvo tajnih elektronskih uređaja ili zraka koji utiču na misaoni proces svjetskog prvaka. Baturinski se sjeća: „To je bila lična inicijativa Gelera, Moskva nije dala nikakve naredbe u vezi s tim.“

Danas je na to lako gledati sa smijehom ili ironijom, ali tada Geler jednostavno nije mogao pronaći druge razloge za lošu igru Spaskog. Uz to, to se savršeno uklapalo u slike i predstave  koje je imao od djetinjstva —spletkama imperijalista svih boja koji traže visoku budnost i oštru odmazdu. Bio je na straži interesa imperije, sluga i ponos koje je i sam predstavljao.

Godine 1970. na „meču stoljeća“ u Beogradu žalio se novinarima da su pobjede članova svjetskog tima dočekivane mnogo većim aplauzima nego pobjede sovjetskih velemajstora. U članku za „64“ koji je napisao nakon što smo podijelili prvo mjesto na Hogoven turniru 1977, moje ime nije ni spomenuto. Ne vjerujem da je u redakciji bilo cenzure — sam Geler je imao dovoljno samokontrole.“

Godine 80. u Las Palmasu zamolio sam ga da mi potpiše upravo izašlu „Staroindijsku odbranu“. Nakon dugih, mučnih razmišljanja napisao je: „Sa najboljim željama“ — bez obraćanja i potpisa (za svaki slučaj, ako neko vidi) i, skrećući pogled, pružio mi knjigu. Ali takva su bila tada pravila igre, a drugih nije ni poznavao.

Kada se krajem 80-ih, u posljednjim, već konvulzivnim godinama Sovjetskog Saveza, u Šahovskom savezu raspravljalo o ulasku sovjetskih šahista u Međunarodnu velemajstorsku asocijaciju, Geler je bio odlučno protiv: „Nije slučajno što se glavni ured te organizacije nalazi u Briselu, jer tamo je i sjedište NATO-a…“

Inače je bio malo rječit, pa su u nekrologima na Zapadu, iako su odavali priznanje njegovim izvanrednim šahovskim dostignućima, pisali i o potpuno nepoznatom Geleru – čovjeku.

„Nije bio zlatousti, naprotiv, bio je često nespretan u govoru,“ — prisjeća se Tukmakov, — „ali, kao pametan čovjek, sam je to znao i radije je šutio, posebno pred ljudima ili u malo poznatom društvu.“

Mark Tajmanov: „Mogao je biti oštar, znao je nekoga uvrijediti čak i na sastanku ekipe, ali jednom smo bili zajedno na putovanju nedjelju dana — tada se otvorio s druge, tople, duševne strane. Naravno, bio je i odesista, u njemu je bilo nešto razigrano, pomalo kao kod beskućnika, a maniri su mu bili odgovarajući.“

Anatolij Karpov: „Geler je bio vrlo strastven, zanesenjak. Nedavno su mi u Odesi pričali oni koji su ga poznavali još iz studentskih dana — znao je igrati bilijar danima. I karte je volio, naravno, posebno belot.“ Bio je odesist, sve je u njemu bilo odesko, i govor mu je bio odeski. Tako kako je on govorio, tako se govori u Odesi, Haifi, na Brajton Biču…

(Nastaviće se)