Moskva 2003.
Turnir u Hoogevenu 1975. bio je izuzetno jak. Ja sam se držao u grupi lidera, a u 12. kolu imao sam bijele protiv Gelera, koji je imao 50 odsto uspjeha. Ne treba zaboraviti da sam samo tri godine ranije napustio SSSR i da tamo, praktično, nisam više postojao — bio sam, da upotrijebim orvelovski izraz, „ispario“. Naša partija zato je za Gelera, osim sportskog, imala i drugačije značenje. Potpuno me pritisnuo tokom igre, probadajući me bijesnim pogledima i silovito udarajući po satu. Kad bi zapisivao potez, s treskom bi spuštao piona na formular partije, dodajući mu topa ili damu.
Ali odmah nakon što sam se predao, pretvorio se u samo dobrodušnost:
„Možda bi vam bilo bolje da ste uzeli pionom na e5?“
Djelomično, mislim da je to bilo zato što on sam nikada nije bio među čudima od djece, ni među miljenicima, ni među onima koji, po njegovom mišljenju, dobijaju mnogo toga gotovo i nezasluženo. Bilo je u tome i nečeg od starog mornara ili učitelja koji grubo uči mlade pameti.
Ali glavni razlog bio je ipak drugi — i najbolje ga je on sam objasnio. Na prvenstvu SSSR-a u Viljnusu 1980. Geler je igrao izuzetno teško. Strašni cajtnoti u gotovo svakoj partiji, grubi previdi, stalna napetost na granici izdržljivosti.
„Možda je bolje da odustanete, Jefime Petroviču?“ — oprezno su mu savjetovali.
„Odustati? Kako to odustati? A stipendija? A međunarodni turniri? A mjesto u reprezentaciji? Vama je lako reći ‘odustati’.“
Naravno, u svakom sportu, posebno profesionalnom, razlika između pobjede i poraza je osjetna. Ali nigdje nije bila toliko ogromna kao u Sovjetskom Savezu. Šah je tada bio u povlašćenom položaju u odnosu na druge sportove, i dobar rezultat na turniru na Zapadu značio je jednostavno — nekoliko godišnjih plata. Zato je od pola poena često zavisila ne samo tvoja dalja karijera, nego i, sasvim doslovno, blagostanje tvoje porodice.
Mnogi, koji su prvi put izlazili na međunarodni turnir, znali su: drugog takvog šansa možda više neće biti. Ogromna odgovornost i nervna napetost mogle su dovesti do najneočekivanijih posljedica. Tako je, na primjer, Ivo Nej, iako nije bio ni velemajstor, 1964. u Vejk-an-Zeu podijelio prvo mjesto s Keresom, ispred Portiša, Ivkova, Larsena i drugih poznatih velemajstora.
S druge strane, nastup Igora Platonova na istom tom turniru šest godina kasnije završio se potpunim neuspjehom: „minus četiri“ i jedno od posljednjih mjesta.
Ali čak ni proslavljeni velikani, koji su se nalazili na samom vrhu gigantske šahovske piramide u SSSR-u, nisu mogli biti sigurni u svoju budućnost. Karijera se mogla prekinuti na neodređeno vrijeme u bilo kojem trenutku — a ponekad i potpuno urušiti. Mislim da se time prije svega, a ne samo razlikama u karakterima i mentalitetima, objašnjavaju često napeti, sumnjičavi, pa i otvoreno neprijateljski odnosi koji su uvijek vladali među vrhom sovjetskog šaha. Uz to su išli pohodi u Sportkomitet, pisma partijskim i drugim instancama, naklonost ili nemilost svemoćnih partijskih činovnika, od kojih je često zavisila tvoja sudbina — a čija su imena odavno potonula u zaborav.
Boris Spaski:
„Kad je igrao s Fišerom, posebno dok je ovaj još bio mlad, Geler je čitavm svojim držanjem i mimikom pokazivao: ‘Pa zar ti, derište, misliš da si genije?’ To je, naravno, Fišer osjećao.
Sjećam se, još na okupljanju reprezentacije Rusije prije jedne od Spartakijada, gledali smo varijantu Svešnikova. Sam Svešnikov je pokazivao analizu. Trebalo je tada vidjeti Gelera! Prezrivo je stiskao usne, kolutao očima, duboko uzdisao, govoreći da se takve pozicije ne mogu igrati, da su kod crnih same rupe — potpuno ne primjećujući njihove adute. Treba odati priznanje Svešnikovu: drugi bi planuo, a on se držao besprijekorno.
Ne, Geler nije bio dobričina — više je glumio dobričinu. Ali mnogo mi je pomogao tokom meča s Petrosjanom 1969, a i u meču s Fišerom bio je, zapravo, jedini koji mi je stvarno pomagao. Ni Nej, ni Krogius, ni Boleslavski, koji je došao tek na samom kraju i analizirao otvaranja koja se u meču nisu ni pojavila, nisu mi pomogli — a on je zaista radio, trudio se, proživljavao sve to zajedno sa mnom…
Istina, skoro svi koje je trenirao na kraju su gubili. Bilo je tu, mislim, i zavisti — ‘zašto on, a ne ja?’ — i tvrdoglavosti, često prilično zlobne. Ta su osjećanja ponekad prevladavala nad njegovim izuzetnim šahovskim kvalitetima. Ne mislim da je spletkario, ali bio je, nema sumnje, čovjek s ‘podtekstom’.
Bio je dobrodušan, ali ne i naivan — tipičan, spolja vedar Odesista, iako je, naravno, bio oportunista: radio je ono što mu je bilo korisno, a kad mu je postalo korisno — prešao je kod Karpova…
Sjećam se još da sam u vrijeme svog šampionskog perioda poslušao jedan njegov savjet, iako inače nikoga nisam slušao i uvijek sam išao svojim putem. Rekao mi je: ‘Borise Vasiljeviču, vi ste svjetski prvak, stojite na vrhu — ne miješajte se u poslove pretendenata, u njihove svađe, njihove probleme. To nije vaše, nije to posao šampiona.’ I poslušao sam ga. Čuvam o njemu dobra sjećanja.“
Posljednje šahovske godine Gelera bile su mu teške. Iako je sam, na pragu svojih pedeset godina, pisao da „ne treba zatvarati oči pred činjenicom da svi mi prije ili kasnije gubimo partiju od surovog i nepobjedivog protivnika — vremena“, uvijek je želio vjerovati da se to odnosi na nekog drugog, a ne na njega. „Kakvih tu tajni — treba s godinama više raditi, i to je sve“, rekao je nakon što je sa pedeset četiri godine osvojio prvenstvo zemlje. No ubrzo je shvatio da nijedna analiza i nijedan rad ne mogu nadoknaditi lakoću, ogromnu želju i voljni naboj mladosti.
Navikao da sve analizira i da u svemu traži istinu, sam je postavio dijagnozu šahisti u dobu starenja:
„Najviše opada stabilnost računanja brojnih sitnih varijanti koje čine tkanje obične, odnosno u žargonu ‘pozicione’ igre. Povećava se opasnost od propusta, koji uglavnom prolaze nezapaženo, ne ostvarujući se u obliku pravih grešaka. Sudbonosni put u posljednjem trenutku uspijeva se skrenuti samo cijenom većeg ili manjeg pogoršanja pozicije. A sa strane to izgleda gotovo kao nerazumijevanje. Kao rezultat, žrtvom starenja često postaje takozvana tehnika, što može zvučati čudno čovjeku odgojenom na časopisno-književnim stereotipima.“
(Nastaviće se)