V.Linder, I. Linder: Kapablanka u Rusiji (48.nastavak)

V.Linder, I.Linder, Moskva, „Sovjetska Rusija“, 1988.g.

Kao i prilikom svojih prethodnih dolazaka u Moskvu, Kapablanka je ostao dosljedno srdačan i pristupačan. Rado je odgovarao na pitanja novinara, analizirao sporne pozicije sa šahistima koji su mu se obraćali i, kao jedini među učesnicima, komentarisao gotovo sve svoje partije za bilten „64“. Sve to nije ga spriječilo da ispuni i „kulturni program“. Posjećivao je Boljšoj teatar, šetao Moskvom, sastajao se sa prijateljima.

Član turnirskog komiteta Jakov Rohlin prisjeća se susreta sa Kapablankom tokom turnira 1936. godine:
„Često me je zvao telefonom i pozivao na šoljicu kafe. Razgovarali smo o zapadnom i ruskom teatru, o Čaplinu, egzotici i životu u Južnoj Americi, o specifičnostima španskog i italijanskog jezika — to je bila ‘jača strana’ kubanskog velemajstora, što me je uvijek iznova zadivljavalo. Jer on nije bio stručnjak lingvista. Kapablanka je često predlagao da tokom dana prošetamo oko Kremlja. Taj je put veoma volio, naročito ističući da ga u Moskvi, pored novih zdanja u stilu ‘moderne’, raduju i sačuvani drevni spomenici ruske arhitekture.“

Dana 22. maja, u partiji sedmog kola, Kapablanka se sastao sa Botvinikom. Obojica su imala po 4 poena i bili su lideri turnira. Botvinik, koji je igrao bijelim figurama, bio je agresivno raspoložen: već nakon 12 poteza stekao je pozicionu prednost, a još dvanaest poteza kasnije njegova prednost postala je sasvim očigledna. Ipak, do raspleta je još bilo daleko. Tri poteza prije kontrolnog 40. poteza, nalazeći se u cajtnotu, Botvinik je žrtvovao kvalitet kako bi, kako mu se činilo, sebi olakšao put ka pobjedi. Međutim, potom su uslijedila dva uzastopna loša poteza lovcem: prvi je ispustio pobjedu, a drugi ga je lišio i šansi za remi. Kapablanka je precizno iskoristio ukazane protivšanse i dobio partiju u 50. potezu.

Strasti oko ove partije dugo se nisu stišavale. Navijači Mihaila Botvinika očajno su širili ruke, dok su simpatizeri bivšeg svjetskog šampiona uz osmijeh objašnjavali njegovu pobjedu time što je Kapablanka tokom partije pio „Boržomi“, a Botvinik — „Narzan“…

Nakon ove pobjede Kapablanka je postao jedini lider turnira. U odličnom raspoloženju dočekao je susret sa Lilijentalom. Tu partiju je dobio i za nju bio nagrađen posebnim priznanjem kao za jednu od najboljih na turniru. Njegov protivnik je kasnije više puta izjavljivao, diveći se geniju Kubanca: „Partiju koju sam izgubio od Kapablanke na Trećem moskovskom turniru nikada neću zaboraviti.“ U ovom susretu Kapablanka je primijenio svoje „tajno oružje“ — Retijevo otvaranje.

Mađarski velemajstor, očigledno, nije bio spreman za to otvaranje; odmah se povukao u duboku odbranu i pokušao da izbori remi ponavljanjem poteza. Međutim, to Kapablanki nije odgovaralo. Moguće je da bi crni i ostvario svoj cilj da nije bilo jedne važne nijanse — položaja lovaca. Dok je bijeli lovac na g2 vršio snažan pritisak na protivnikov damin bok, njegov crni parnjak na polju g7 nije imao značajnu ulogu u borbi.

Na daminom krilu odlučen je ishod ove borbe, kada je Kapablanka elegantnom kombinacijom dobio topa i dva povezana, već prilično odmakla slobodna pješaka, u zamjenu za protivničkog skakača i lovca.

U posljednjoj partiji prvog kruga meč-turnira kubanski velemajstor odigrao je remi sa Eliskasesom i stekao prednost od poen i po nad trojicom učesnika — Laskerom, Botvinikom i Ragozinom. Mnogim šahistima tadašnja turnirska situacija podsjetila je na Petrogradski turnir 1914. godine, kada je Kapablanka takođe imao prednost od poen i po, ali ga je u drugoj etapi takmičenja Lasker uspio prestići za pola poena.

Dok su se ljubitelji prognoza i istorijskih poređenja bavili svojim raspravama, velemajstori su se odmarali. Kapablanka je, nakon brzog završetka partije sa Eliskasesom, zajedno s njim otišao u baštu „Ermitaž“ na otvaranje estradnog pozorišta. Konferansje je sa bine obavijestio publiku o najnovijim rezultatima kola. Kada je Kapablanka čuo da je jedan od njegovih opasnih konkurenata — Flor — izgubio od sovjetskog majstora Kana, nije izdržao, već je, pljesnuvši rukama, uzviknuo: „O, Kan! Bravo!“

Sutradan je Kapablanka posjetio Park kulture i odmora „Maksim Gorki“, a iste večeri je sa Botvinikom, Levenfišem i Ragozinom slušao operu „Evgenij Onjegin“ u Boljšom teatru.

Na početku drugog kruga Kapablanka je crnim figurama igrao protiv „pohvaljenog Kana“, koji je primijenio tada već rijetko viđano Bečko otvaranje. Partija je tekla mirno; protivnici su postepeno razmijenili sve lake figure, kao i dame. Na tabli su ostale samo po dva topa i po šest pješaka sa obje strane. Pred nastavak partije crni je imao pozicionu prednost, ali to još nije garantovalo pobjedu ukoliko je Kan ispravno zapisao svoj potez. Tokom pauze Kapablanka je čak rekao da je spreman na remi ukoliko su bijeli odigrali potez 41. f3–f4.

Ali Ilja Kan je zabilježio drugi potez i ubrzo izgubio partiju. U istom kolu pobjedu je ostvario Mihail Botvinik u duelu sa Emanuelom Laskerom. Nakon tog poraza postalo je jasno da će Lasker prvi put u istoriji turnir završiti ispod svog „vječitog“ rivala Kapablanke.

U sledeća četiri kola Kubanac je zabilježio tri remija i još jednom pobijedio Rjumina. Za to vrijeme Botvinik je smanjio zaostatak za liderom na samo jedan poen.

Poseban značaj imalo je petnaesto kolo. U njemu je Kapablanka crnim figurama igrao protiv Laskera, dok je Botvinik bijelim figurama odmjerio snage sa Florom. Na početak kola Kapablanka je malo zakasnio. Kada se napokon pojavio i prišao svom stolu, njegov protivnik je već odigrao prvi potez kraljevim pješakom i za njim ispustio mali oblak dima iz omiljene cigare…

(Nastaviće se)