
Moskva 2003.
„A šta tu ima od remija? Da li je to bitno?“ – govorio mi je nakon izgubljene partije od Janse u Amsterdamu 1974. godine. „Pa, vi ste imali bolju poziciju. Gdje? Pa, pokažite, pokažite! Meni je žao zbog pozicije!“ Ovo „žao mi je zbog pozicije“ čujem kao da je rečeno juče.
„Svako jutro u Krimu, gdje smo se pripremali za meč sa Fišerom,“ prisjeća se Spaski, „vidio sam Gelera za istom pozicijom: sicilijanska odbrana sa crnim kraljem na h8. Ispitovao ju je iz svih mogućih uglova, sa topom na h8, na različite načine, iako sam mu govorio da je prava ideja 12. b3. Ali on je stalno bio svoj, bio je veoma tvrdoglav, kasnije mi je Karpov govorio da je tvrdoglav, zaista tvrdoglav… Ali, njegova upornost bila je nevjerovatna. Može se reći da je svoj talenat razvio stražnjicom, a stražnjica se, pak, razvijala zahvaljujući talentu…“
Sam Geler je govorio: „Ako se nerviram ili imam neku neprijatnost, sednem za šah na pet-šest sati – polako se smirim…“ Po svjedočanstvima onih koji su ga poznavali, mogao je da bude u takvom stanju danima. Očigledno je da je vrijeme koje je Geler provodio analizirajući, mnogo više od vremena kada su kucali šahovski satovi, a ispred njega sjedio protivnik. Šah ga nije puštao ni danju ni noću. „Ponekad sam u snu ponavljao šahovske poteze,“ sjeća se njegova udovica Oksana, „ili, budi se noću, prišao bi stolu da zabilježi iznenada varijantu koja mu je pala na pamet.“

Efim Geler sa suprugom Oksanom i sinom Sašom u dači u Peredelkinu
Na Olimpijadi u Lucernu (1982) razgovarao sam s njim jednom o proširenju repertoara otvaranja. Geler mi je savjetovao da uvrstim zatvorenu Čigorinovu varijantu španske partije. Sjećam se da sam ga pitao:
„A koliko bi vremena trebalo da se to savlada?“
Zamislio se nakratko:
„Na vašem nivou? (Tada sam redovno igrao u Tilburgu i u Vajk-an-Zeu — najjačim turnirima tog vremena.) Sve to sakupiti, obraditi, razumjeti, uigrati? Pa, godinu i po…“
Naravno, to je bilo još u doba prije kompjutera, ali je sam pristup pitanju bio karakterističan. On je rano shvatio staru istinu — da sreća čeka onoga ko se na nju dobro pripremi. Njegovo znanje u otvaranjima bilo je izuzetno duboko, i poznate su Botvinikove riječi da „prije Gelera mi zapravo nismo razumjeli staroindijsku odbranu“.
U teoriji otvaranja uvijek postoji pojam „ŠTA se trenutno igra“. Tako se danas „igra“ varijanta sa …c5 u španskoj, sistem s b4 i Te1 u staroindijskoj, ili s Tb1 u Grinfeldovoj odbrani. Tako je bilo i u njegovo vrijeme. Geler na to nikada nije obraćao pažnju — on je sam postavljao modne pravce, slijedeći vlastite ideje i principe.
Bronštajn, koji je na međuzonskom turniru u Petropolisu (1973) izabrao tešku varijantu Aljehinove odbrane i izgubio od Gelera praktično bez borbe, pravdao se na pitanje jednog kolege:
„A šta sam mogao da igram s njim — pa on sve zna!“
Odlično postavljajući otvaranje, sam Geler je dobro razumio da je otvaranje samo uvod u borbu. Naglašavao je da treba znati igrati sve — i oštru središnjicu, i dosadnu završnicu, da se treba znati braniti pasivno, ali i igrati na tempo. Govorio je mladom Dorfmanu o tada već afirmisanim Beljavskom i Romanišinu:
„Nemoj da uzimaš primjer njih — oni su jednoručni šahisti“, ističući njihovu sklonost ka ograničenom tipu pozicija.
U mnogim partijama Gelera može se učiti najvišoj tehnici igre — tehnici koja je, po definiciji Vladimira Horovica, „ništa drugo do potpuno jasno shvatanje onoga što želiš i potpuna sposobnost da to savršeno izvedeš“. Mislim da se to određenje tehnike može primijeniti ne samo na muziku, nego i na šah — i da je Efim Geler tom tehnikom zaista raspolagao.
Viktor Korčnoj:
„U svojim najboljim partijama Geler se približavao genijalnosti, iako sam upravo njega imao na umu kad sam u svojoj autobiografiji napisao da su genijalnost i zloba stvari sasvim spojive. Sve te njegove spletke i zavjere s Petrosjanom protiv mene… Bio je, naravno, brilijantan igrač i mnogo je doprinio teoriji otvaranja. Njegovo tumačenje, na primjer, neuglednog poteza Se2 u sicilijanskoj partiji natjeralo je mnoge da ponovo sagledaju čitav kompleks tih pozicija. U mladosti je bio pretežno taktičar, ali kasnije je sazrio i počeo na svoj način da shvata i otvaranje, i šah uopšte.“
Zaista, Geler je počeo kao taktičar, iako je sam, osvrćući se unazad već u zrelom dobu, govorio:
„Značaj strateškog postavljanja partije razumio sam čak i onih godina kada sam izvlačio topove ispred pješaka i upuštao se u smjele, napade figurama. Ali ipak, na prelazu iz pedesetih u šezdesete godine u meni se, po mom mišljenju, dogodio unutrašnji preokret. Nije tačno reći da je to bio prelaz od taktike ka strategiji. Ako bih pokušao da objasnim u čemu se on sastojao, moglo bi se govoriti samo o stalnom, neprekidnom kretanju ka dubljoj igri. Lijen nisam nikada bio, ali baš 1958–60. počeo sam se zaista mnogo baviti šahom.“
Bio je izvanredan analitičar. Jedan od najpoznatijih primjera toga je lijep remi u prakinutoj partiji i naizgled beznadežnoj poziciji iz partije Botvinnik – Fišer na Olimpijadi u Varni 1962. godine. Botvinik se kasnije prisjećao da je Geler te noći pronašao paradoksalnu ideju: dva razdvojena pješaka uspješno su se borile protiv dva vezana slobodna, uprkos, činilo se, svim zakonima topovskih završnica. Ideja je bila potpuno neočekivana za Fišera.
Ali postoji velika razlika između analize i same igre. Šahovska partija nije teorema, i u njoj ne pobjeđuje uvijek onaj koji igra najlogičnije i najdosljednije, nego često – onaj koji je izdržljiviji, praktičniji, domišljatiji ili jednostavno srećniji. Zvuči paradoksalno, ali dubina Gelerovih zamisli, njegovo traganje za najboljim, jedinim potezom, često su se okretali protiv njega. Njegove mane bile su direktan nastavak njegovih vrlina. Duga razmišljanja, po sat vremena i više, često su ga dovodila u cajtnot, i ponekad bi građevina, sagrađena s tolikom pažnjom i ljubavlju, srušila se u nekoliko minuta. Nije slučajno što je broj partija koje je izgubio zbog prekoračenja vremena kod Gelera bio prilično velik.
(Nastaviće se)