
Moskva 2003.
ŠAHOVSKI KRALJ ODESE

Drugog avgusta 1974. godine bio je slobodan dan pred završnim kolom tradicionalnog tada IBM turnira u Holandiji. Upravo je završena posljednja projekcija u bioskopu „Tušinski“, a evo mene i Vladimira Tukmakova na ulici večernjeg, užurbanog Amsterdama. „Misliš li da bi trebalo sada predložiti remi ili da ipak sačekamo sutrašnju partiju?“ – pita Volođa. Ima odlično raspoloženje – čitav turnir je bio lider, i sa jednim poenom prednosti, praktično je osigurao prvo mjesto. Partija s Gelerom ne bi trebala donijeti mnogo brige: protivnik je imao slab turnir – samo 50 posto poena, nema šta da traži, a i uopšte, obojica su iz Odese, da ne spominjemo da će obojica morati da daju izvještaj u Sportski komitet SSSR-a. „Nisam se odlučio da kucam na vrata“, sjećao se Tukmakov na zatvaranju turnira, na kojem je podijelio 1-3. mjesta, „između vrata je ulazio tračak svjetlosti, na kvaki je visila tabla: ‘Ne ometati’, a jasno sam čuo zvuke šahovskih figura na tabli.“ Iako je partija trajala 40 poteza, Tukmakov nije izašao iz otvaranja: već poslije 15. poteza stajao je beznadežno.
Dobro pamtim Gelera tog vremena: ne mnogo pričljivog, sa karakterističnom mimikom, često sa klimavim pokretima glave, uz podizanje obrva sa skeptičnim izrazom, karirani sako koji je pažljivo oblačio na naslon stolice, pepeljara puna opušaka, koja je uvijek stajala pored njega. Tada je bilo dozvoljeno pušenje direktno za tablom, a on je mnogo pušio. Tvrdoglav, sa udubljenjem na bradi, sporim hodom – izgledao je više kao bivši bokser ili stari brodovlasnik koji je sišao na obalu, nego kao svjetski šahovski velemajstor.
Tim istim hodom je kročio na scenu Centralnog doma željezničara u Moskvi daleke 1949. godine, da bi ostao u eliti svjetskog šaha nekoliko decenija. Tokom tih godina je stajao na samom vrhu šahovske piramide nepostojeće države, o kojoj je zapadni profesionalac Hane Rey govorio: „Kada sam u SSSR-u, čini mi se da svaki vozač tramvaja igra šah bolje od mene.“ Tada je bila velika senzacija – pobjeda u posljednjem kolu bijelim figurama protiv Holmova, koja je mladom šahisti iz Odese, koji je upravo postao majstor, donosila zlatnu medalju šampiona zemlje. Španska, rijetka varjianta Berda, koju je protivnik izabrao, a na koju Geler nije bio pripremljen, i – poraz. To će se ponoviti još mnogo puta – poraz u posljednjem kolu, često i u najvažnijim partijama, kao na primjer, poraz od Keres-a u meču ili Saks-a u posljednjem kolu međuzonskog turnira u Moskvi… Da li su ga preplavile emocije? Šahovska strast? Igra do maksimuma?
Tokom moskovske premijere, Geleru je bilo dvadeset četiri godine, a profesionalni velemajstori današnjeg dana često su do tih godina već odigrali stotine partija na najvišem nivou. Međutim, Geleru je najbolje šahovske godine oduzeo rat, jer tada nije bilo vremena za šah. Velemajstor je postao tek tri godine posle rata, a 1953. godine već je igrao svoj prvi turnir kandidata u Cirihu. Tokom svoje karijere odigrao je šest takvih turnira, a na jednom od njih, 1962. godine, zaostao je za pobjednikom – Petrosjanom – samo za pola poena. Pobjedama na mnogim međunarodnim turnirima, desetak Olimpijada, te učešćem na 23 prvenstva SSSR-a, najjače šahovske sile tog vremena, Geler je ostavio neizbrisiv trag. Dva puta je osvajao prvenstvo SSSR-a: prvi put 1955. godine, drugi put 1979. godine, sa 54 godine – što je zaista nevjerovatan rekord. Međutim, nije sve bilo u titulama i priznanjima – Efim Geler je ostavio svoj snažan pečat u šahu.
Vasilij Smyslov: „Bio je pravi šahovski klasik, stajao je na čelu u vremenu kada je šah cvjetao u našoj imperiji i pobjeđivao sve šahiste bez izuzetka. A to što nije postao svjetski šampion, to je nešto što dolazi sa sudbinom, za to je potrebno imati posebnu zvijezdu u životu – znači, nije mu bila dana ta zvijezda, ali je bio izuzetan, sjajan, dinamičan šahista.“
Boris Spaski: „Kada je Geler bio u svom elementu, mogao je da razbije bilo koga. Njegova dosljednost i razmišljanje su bili toliko čvrsti da je čak i Fišer često popuštao. Uvijek sam se divio njegovoj dosljednosti, promišljenosti – nije to bilo samo savršeno otvaranje, to se podrazumijeva, ali ono što je bilo posebno je upravo promišljenost. Bio je velemajstor izuzetno visokog ranga i svake godine je odigrao po jednu ili dvije partije koje su određivale pravac u određenom otvaranju. Na primjer, njegova partija sa Smislovom u Grunfeldovoj odbrani iz meča 1965. godine, ona u kojoj je nekoliko puta žrtvovao damu.“
Anatolij Karpov: „Ideje koje je Geler imao bile su duboke, mada mi je još Botvinik govorio da sve Gelerove ideje treba tri puta provjeriti. I zaista, ponekad se, uvukavši se u analize, mogao zanemariti neki detalj, ali su njegove ideje bile vrlo duboke. I, naravno, bio je nevjerojatno tvrdoglav u analizi, ali možda je to ponekad dobro u šahu – braniti svoje ideje, isto kao što je i Furman bio tvrdoglav. Ali, u trenerskom kolektivu, Geler je bio težak čovjek, pokušavao je potisnuti druge, pa sam iz tog razloga u jednom trenutku prestao da radim s njim.“
Mark Tajmanov: „Geler je imao svoj jasno izražen kreativno kredo, posjedovao je veliku stratešku maštovitost, bio je bezuslovno zaljubljen u igru. Uvijek je bio usmjeren na maksimum. Sjećam se memorijala Aljehina u Moskvi 1956. godine, danas bi rekli ‘superturnir’. Igrali su i svjetski prvak, i svi najjači velemajstori: Smislov, Bronštajn, Keres, Gligorić, Najdorf, Sabo, Unciker. Sam Geler nije igrao na turniru. ‘Pa, peto mjesto bi bilo normalno’, – odgovorio je na pitanje kako misli da ću ja odigrati. Nasmiješio se u svom karakterističnom stilu: ‘A ja bez misli o prvom mjestu jednostavno ne bih mogao da igram.’ Uopšte, naša čitava generacija: Averbah, Geler, ja, u manjoj mjeri Bronštajn i Petrosjan – bila je naučeni na stalni i duboki analitički rad, ali mislim da se Geler izdvajao među nama u tom pogledu.“
Duboki analitički rad Gelera u šahu uvijek je imao jedan cilj: pronaći najbolji potez u poziciji, ne samo dobar, već najbolji, onaj koji određuje samu suštinu pozicije. Bio je potpuno uronjen u šah, potpuno koncentrisan na njega. Lev Alburt, koji pamti Gelera iz Odese kraja 50-ih godina, ističe kod njega rijetku kombinaciju strpljenja i inventivnosti, potpuno odsustvo površnosti: „Ako postoji izraz ‘Down to earth’, (‘čvrsto na zemlji’) onda za Gelera sigurno možemo reći ‘Down to chess’.“
(Nastaviće se)