U spomen istinskom šahovskom umjetniku. Preminuo je Jan Timman

Pišu: Marina Makaričeva i Sergej Makaričev

Šahovski ljubitelji su čvrsto znali: ako igra Timman, neće biti dosadno.

Preminuo je Jan Timman. Vjerovatno ime ovog izuzetnog holandskog velemajstora nije naročito poznato većini naših čitalaca. Vrhunac njegovih sportskih i stvaralačkih dostignuća došao je  relativno nedavno, ali već nepovratno prošla vremena XX vijeka – u doba kada se šah smatrao „ruskom igrom“, u kojoj su bezuslovno dominirali sovjetski velemajstori.

Ta okolnost ostavila je neizbrisiv trag na pogled čitave šahovske javnosti, usmjeravajući posebnu pažnju na rijetke „strance“ koji su mogli ravnopravno da se suprotstave najboljim predstavnicima vodeće šahovske sile. Šezdesetih i početkom sedamdesetih to su prije svega bili Robert Fišer i ništa manje upečatljiv, iako slabiji od legendarnog Amerikanca, Danac Bent Larsen.

Može se reći da su ljubitelji šaha (kako u SSSR-u, tako i van njega) pojavu mladih talenata izvan Sovjetskog Saveza doživljavali prilično dijalektički. Svi su se tome nadali, priželjkujući da se uzdrma ustaljena i naizgled nepromjenjiva šahovska stvarnost. Ali, svjesni da je Fišer „ozbiljna stvar“, a svi ostali – i ne baš, nisu se previše nadali rađanju „pravih“ inostranih zvijezda. Ipak, u zemljama u kojima šah nije izgubio popularnost, mladi talenti su podržavani bez obzira na to hoće li jednog dana postati zvijezde prve veličine.

Zvijezda – ili, ako hoćete, zvjezdica – Jana Timmana zasjala je na šahovskom nebu krajem šezdesetih godina. Osim očiglednog i ogromnog šahovskog talenta, Jan je imao i vrlo privlačan izgled, po kojem se odmah moglo prepoznati da je pravi Holanđanin – ili čak Holanđanka – kao da je sišao sa platna Rembrandta. Imao je izuzetno pravilne, blage crte lica, bez i najmanje oštrine, uz dugu, talasastu kestenjastu kosu.

O tome svjedoči i jedna anegdota o kojoj se dugo, s ironijom, pričalo u profesionalnim šahovskim krugovima. Večerajući u restoranu tokom jednog turnira, Timman je sa prijateljem analizirao upravo odigranu partiju, kada se njegovom sagovorniku obratio pripiti gost, tražeći dozvolu da zapleše s njegovom „šarmantnom damom“. Prema kanonskoj verziji priče, bilo je teško ubijediti nasrtljivca da „to nije dama, nego muškarac“, pa je presudan argument dao sam Jan, ustavši od stola i demonstrirajući svoje nimalo ženske gabarite.

Svojim izgledom mladi Timman savršeno se uklapao u omladinski duh vremena, podsjećajući i na hipike, i na Bitlse, i na duhovnu razigranost tadašnjeg Amsterdama. Njegova igra bila je podjednako upečatljiva – živopisna, bogata, lijepa, kao da pršti improvizacijom i željom da pobjegne od ustaljenih stereotipa. Bilo je jasno da Timman ne glumi da bi pratio modu, već da prirodno izražava sopstvenu suštinu.

Nije ličio ni na mladog Mihaila Talja, ni na već istorijske figure poput Aleksandra Aljehina ili Franka Marshalla, niti na tada tek rođenog i još nepoznatog budućeg 13. svjetskog prvaka Garija Kasparova.

Timman je bio jednostavno – Timman. Njegovo stvaralaštvo, potkrijepljeno visokim rezultatima, privlačilo je ogromnu pažnju i simpatije publike. Ljubitelji šaha znali su: ako igra Timman, dosade neće biti. Uspijevao je da hoda tankom linijom između kreativnosti i težnje ka ljepoti, s jedne strane, i avanturizma radi jeftinog efekta, s druge.

Šah u Holandiji ima duboke korijene, a po nivou „šahovske pismenosti stanovništva“ ta zemlja je tada zaostajala jedino za SSSR-om i Jugoslavijom. Drugim riječima, „obični Holanđani“ voljeli su svog šahovskog idola ne samo zato što pobjeđuje, već i zato što to čini lijepo.

Da li je Timman mogao postati svjetski prvak? Vjerovatno ne. Za osvajanje vrha potrebno je strastveno željeti taj cilj, podrediti mu čitav život. Ta psihologija podsjeća na alpiniste koji uporno osvajaju vrhove, dok „obični smrtnici“ samo odmahuju glavom govoreći: „Pametan u brdo ne ide – pametan brdo zaobiđe.“

Timman nije imao onu posebnu „šampionsku žicu“ koja podrazumijeva sportsko samoodricanje, između ostalog, spremnost da „priguši sopstvenu pjesmu“ kod njega nije postojala, ali je zato ta pjesma odzvanjala veoma jako, darujući šahovskom svijetu izrazito umjetničko nadahnuće i gotovo neumanjenu, tokom godina, ogromnu praktičnu snagu, koja mu je omogućavala da dugi niz godina bude dio svjetske elite, a da 1993. godine odigra meč za titulu svjetskog prvaka FIDE protiv Anatolija Karpova.

I tako, Jana Timmana više nema.
Neka mu je vječna slava.