V.Linder, I.Linder, Moskva, „Sovjetska Rusija“, 1988.g.
Istina, Kapablanka nije pripadao onoj vrsti šahista koji poraz doživljavaju tragično i dugo ostaju u stanju melanholije. Po prirodi je bio optimista. Umio je filozofski da se odnosi prema događajima, da se opusti u društvu prijatelja… Ali svega toga ćemo se još dotaći. A za sada nastavimo pregled turnira.
Poslije poraza u devetom kolu Kapablanka u narednih deset nije izgubio nijednu partiju, osvojivši u njima 6½ poena.
U jedanaestom kolu Kapablanka je crnim figurama igrao protiv Čehovera. Bijeli je u toj partiji dobio perspektivnu poziciju, ali je, po svemu sudeći, vrhunac njegovih snova bio da izbori remi. U isto vrijeme Kapablanka je sprovodio u djelo svoj duhoviti plan pregrupisavanja snaga, i njegov kralj se uputio na damino krilo, prepustivši svoju rezidenciju topovima, bijeli je nastojao da isključi svaku mogućnost prodora sa strane protivnika, lišavajući pri tom i sebe bilo kakve kontragre.
Kao što se često dešava u takvim slučajevima, strana koja je težila da blokira protivničkog pješaka „e“ ispustila je iz vida da se time slabi njeno kraljevo krilo. Činilo se da je Kapablanka upravo to i čekao. Otkucao je čas teške artiljerije crnog: savršeno sarađujući s dva topa i damom, započeo je prodor duž „h“-linije u protivnički tabor, rušeći sve pred sobom. U 55. potezu bijeli se predao.
U trinaestom kolu, igrajući crnim figurama, Kapablanka je u partiji s Florom pokazao izuzetno majstorstvo u odbrani teške pozicije. Prije nastavka partije njegov protivnik je vjerovatno već u mislima upisao poen u turnirsku tabelu — toliko je završnica izgledala teška za crnog — ali Kapablanka je jedinstvenim potezima pronašao, moglo bi se reći, studijski put ka remiju.
A u završnom, devetnaestom kolu, kubanski velemajstor je pokazao da, usprkos dugoj pauzi u igranju, ostaje u toku s najnovijim novostima u otvaranju. Igrajući bijelim figurama protiv Levenfiša, Kapablanka je u meranskoj varijanti Slovenske odbrane igrao isto kao i švedski velemajstor Štalberg u jednoj od partija meča sa Špilmanom. Već do 13. poteza položaj crnih bio je loš, a još nakon 13 poteza crni se predao — napad bijelog bio je neodoljiv.
Tako je Kapablanka zauzeo četvrto mjesto. Prvih deset nagrađenih plasiralo se ovim redom: I i II — Botvinik i Flor — po 13 poena, III — Lasker — 12½, IV — Kapablanka — 12, V — Špilman — 11, VI — Kan i Levenfiš — po 10½, VII, VIII i IX — Lilijental, Ragozin i Romanovski — po 10.
Kapablanka i Flor dobili su nagrade za najbolji rezultat protiv sovjetskih učesnika turnira (8½ iz 12), koje su ustanovile novine „Izvestija“. O igri bivšeg svjetskog prvaka na ovom turniru Botvinik je rekao: „Kapablanka je i dalje izuzetan šahista. Na ovom turniru je nekako previše ‘miroljubivo’ i lako igrao, zbog čega je imao mnogo remija. Smatram da, ako ponovo stekne borbeni žar i nastavi da učestvuje na međunarodnim turnirima, može povratiti svoju nekadašnju snagu. Njegova intuicija i razumijevanje šahovske igre su zadivljujući.“
Drugi pobjednik turnira, Salo Flor, bio je kratak: „Kapablanka je u mnogim partijama pokazao svoju snagu, ali je naročito upečatljiva bila njegova razorna partija protiv Levenfiša.“
Što se tiče samog Kapablanke, on je, sumirajući rezultate takmičenja, isticao da je zadovoljan svojim rezultatom, jer je imao dug prekid u igranju i nalazio se van najbolje forme. „Odigrao bih sasvim dobro“, rekao je Kapablanka, „kada bi poslije ovog turnira bio organizovan još jedan turnir.“
Osvrćući se na pobjedu Botvinika i Flora, Kapablanka je naglašavao da je ona „potpuno zaslužena, obojica su igrala veoma dobro. Botvinik je pokazao više preduzimljivosti, Flor — više sigurnosti. Između njih postoji ogromna razlika u stilu i mora se priznati da je igra Botvinika bila znatno zanimljivija od igre Flora.“
Poslije završetka turnira, Lasker i Kapablanka su prvi pokrenuli pitanje dodjeljivanja Botviniku titule velemajstora. „Uvjeren sam“, govorio je Kapablanka, „da bi Botvinik, na primjer, pobijedio u meču protiv velemajstora Evea, koji će, kako je poznato, igrati meč za svjetsko prvenstvo s Aljehinom“ (i, kao što znamo, Eve je 1935. godine pobijedio u tom meču).
Pored Botvinika, Kapablanka je istakao Ragozina, Rjumina, Kana, a od majstora starije generacije Levenfiša i Romanovskog, naglašavajući u njihovom stvaralaštvu „nesumnjiv talenat“. Pri tome je Kubanac dalekovido primijetio: „Neću se iznenaditi ako za tri do četiri godine u Sovjetskom Savezu bude nekoliko šahista snage Botvinika.“
I zaista, vrlo brzo su se Kapablankina predviđanja obistinila — već krajem tridesetih i početkom četrdesetih godina pojavila se nova plejada izvanrednih sovjetskih majstora — Vasilij Smislov, Aleksandar Kotov, Isak Boleslavski, Igor Bondarevski, David Bronštajn i drugi. Kao i Botvinik, oni nisu bili samo jaki praktičari, već i istaknuti teoretičari šahovske umjetnosti i mnogo su učinili na stvaranju sovjetske šahovske škole.
Obistinilo se i još jedno Kapablankino predskazanje: „U budućnosti nijedan veliki turnir ne može se smatrati potpunim bez prisustva makar jednog predstavnika Sovjetskog Saveza.“
(Nastaviće se)