Genna Sosonko: Moja svjedočenja (27.nastavak)

Moskva 2003.

Viktor Korčnoj:
„Imali smo složene odnose. Da, rezultat koji imam protiv Polugajevskog je zaista u moju korist, ali bilo je jedno razdoblje, otprilike od 1960. do 1966. godine, kada me je on redovno pobjeđivao. On je sjajan šahista i, bez sumnje, njegovo ime će ostati u šahovskoj teoriji. Mogao je ozbiljno da se bori za svjetsku titulu, da nije zauvijek ostao onaj petnaestogodišnji dječak kakav je došao u veliki šah.“

Ima određene istine u oštrim riječima Korčnoja, ali šta se može, kad nije imao onu zlobnu crtu i mržnja mu je bila strana. Šta da se radi, kad je do kraja svog života Ljova zaista sačuvao i dječačku narav, i naivnost, pomiješane s dozom provincijalnosti, blagost, ne želeći da povrijedi, dobrodušnost – osobine koje ne pomažu u borbi za najvišu šahovsku titulu. I ko zna, možda je kompenzacija za te osobine bila njegova varijanta u sicilijanskoj odbrani – jedna od najoštrijih, najizazovnijih i najrizičnijih.

Ne može se ne složiti sa Spaskim, da je čitava atmosfera meča Korčnoj – Polugajevski u Buenos Ajresu 1980. godine – izbjegavanje rukovanja, sitni konflikti i trzavice – sve to uticalo na Polugajevskog neuporedivo više nego na Korčnoja, koji je bio naviknut na takvu atmosferu još od meča s Petrosjanom (1974), koji je za njega predstavljao svojevrsni poligon za kasnije ozbiljne bitke. I nije poznato kako bi se taj meč u Buenos Ajresu završio da se borba vodila isključivo na šahovskoj tabli.

Sam Ljova je, ipak, bio dovoljno uzdržan govoreći o svojim šansama u borbi za titulu svjetskog prvaka:
„Zaista, u poređenju s drugim igračima, meni nedostaje taj ‘instinkt ubice’, čije bi prisustvo možda preokrenulo tok nekih mojih mečeva, i ko zna, možda bih mogao postići još veće uspjehe. Bez sumnje, nemam karakter šampiona. Nemam onu ratobornost Kasparova, Karpova ili Fišera. Ali, s druge strane, ni Eve, ni Smislov, ni Petrosjan nisu imali tu razornu energiju.“

Teško je ovdje ne složiti se s Polugajevskim. Zaista, nije imao onu hladnu oštrinu Karpova, koji protivnika bode kao čelik oštricom. Niti njegov način analiziranja, kada se potraga za istinom nakon partije često zamjenjuje dokazivanjem sopstvene nadmoćnosti, često već iznesene tokom igre, ali opet i opet… Nije bilo tog „ja“, „ja“, „ja“, s kojim počinje svaka druga rečenica Kasparova, niti analiza poslije partije sa udarcima figura o tablu i po egu protivnika. Nije bilo ni one kolosalne, na sebe usmjerene i na protivnika iskaljene energije Fišera.

Ali, u trenutku kada bi sudbina turnira pritjerala uza zid, kada je bila potrebna samo pobjeda, mogao je da se koncentriše i da igra s nevjerovatnim žarom. Saučešće učesnika međuzonskog turnira 1973. godine povodom skoro nemogućnosti da se u posljednjem kolu pobijedi Portiš – izazvalo je kod Ljove krik iz duše:
„Uostalom, i svjetske prvake sam pobjeđivao!“

I pobijedio je u toj partiji, kojom je započelo njegovo neposredno učešće u borbi za titulu svjetskog prvaka.

Na Zapadu sam se prvi put sreo s Polugajevskim u Holandiji 1973. godine. Igrao je tamo u Hilversumu zajedno s priznatim asovima – Sabo-om, Gelerom i Ivkovom, mladim talentima: eksplozivnim Ljubojevićem, brilijantnim tehničarem Andersonom, opasnim taktičarem Saksom, mršavim, s kosom do ramena Timanom.

Šetao sam s Ljovom poslije partije i razgovarao o mnogo čemu, ali vrlo često to je bio njegov monolog uz povremeno postavljena pitanja. Ponekad, ne čekajući moj odgovor, sam bi i odgovarao na njih, ali meni, koji sam već prošao ponešto iz Donerove škole, to nije bilo strano. Mislim da je i sam Ljova kasnije, kad se preselio u Pariz, shvatio da ti njegovi odgovori i stavovi koje je iznosio (a razgovarali smo uglavnom o životu na Zapadu) nisu uvijek odgovarali stvarnosti.

U svojim pitanjima kao da se ispipavao, kao i gotovo svaki sovjetski čovjek koji se tada našao s ove strane gvozdene zavjese (pa makar samo posmatrački i teorijski): „Zanimljivo… a šta bi bilo kad bih se odjednom našao ovdje?“ Dvadeset godina kasnije, nepredvidiva sudbina koja promiješa živote kao karte – preselila ga je u Pariz. Taj novi život s drugačijim pojmovima, odnosima, novim jezikom (a nije lako učiti novi jezik krajem šeste decenije života), s onim nevoljenim članovima, koje ne zna se ko i zašto izmislio – nije umanjio brige. Samo su postale drugačije.

Za tih skoro dvadeset godina odigrao sam s Ljovom desetak partija – izgubio jednu, a nijednu nisam dobio. Među remijima ima i dosta nezaboravnih. Jedna – u Vinkovcima 1976. godine, kada sam drugi put ispunio normu za velemajstora: sjećam se, jedva sam se spasio crnima. Druga – na Olimpijadi u Buenos Ajresu 1978. godine, kada je reprezentacija SSSR-a prvi put ostala bez zlatne medalje. Sovjetski tim je tada igrao protiv Holandije u posljednjem kolu i morao je da pobijedi s velikom razlikom da bi stigao vodeće Mađare. Sjećam se kako je Ljova bio nervozan i prije partije i na kraju, kada nisam odmah prihvatio ponuđeni remi.

Znam da su njega, koji je imao „PLUS pet“ na svojoj tabli i bio najbolji u timu, proglasili jednim od „žrtvenih jaraca“ nakon izgubljene Olimpijade (a drugo mjesto SSSR-a tada se zaista smatralo porazom). U neku ruku, ta mu je uloga već bila poznata – još od mladosti bio je predmet šala, zadirkivanja i podvala. Fraza „Ljova iz Mogiljova“ nametala se sama po sebi – tim prije što je zaista rođen u Mogiljovu. A prezime – da i ne govorimo: polovina, polupoznat, poluvelemajstor – kako su ga sve šahovski pjesnici i novinari nisu izvrgavali igri riječi.

Od veselih priča vezanih za mladog Polugajevskog, njegov vršnjak Gufeld mogao bi sastaviti malu knjižicu. Ljova se često i sam smijao zajedno sa svima, ali ko zna – nije li se ponekad u njegovoj duši javljao osjećaj Gogoljevog Akakija Akakijeviča:
„Ostavite me, zašto me vrijeđate?“

(Nastaviće se)