Piše: Pavel Kadosov
23.02.2026.
Šahista s Porohovih. Dokumenti su omogućili detaljno istraživanje rodoslovlja Mihaila Čigorina
Mihail Čigorin, utemeljitelju domaće šahovske škole, posvećeno je mnogo knjiga i publikacija. Međutim, o njegovim precima, osim toga da su služili na Ohtinskom barutnom zavodu, donedavno se znalo veoma malo. Danas je rodoslovlje Čigorina detaljno istraženo na osnovu radne dokumentacije tog preduzeća, kao i matičnih knjiga i ispovjednih evidencija fabričke crkve, koje se čuvaju u Centralnom državnom istorijskom arhivu Sankt Peterburga.
Prvi od Čigorina, Lavrentije, stigao je na Porohove 1759. godine, za vrijeme carice Elizavete Petrovne. Rođen je u seljačkoj porodici (očinstvo i mjesto rođenja u dokumentima nisu navedeni), vjerovatno 1734. godine; 1755. godine uzet je u regrute, a četiri godine kasnije, „po naredbi gospodina pukovnika Matveja Georgijeviča Martinova“, raspoređen je na Ohtinski barutni zavod kao piljar. Kasnije je prebačen među barutare i, po svemu sudeći, na toj dužnosti ostao do smrti.
Lavrentije Čigorin učestvovao je u prikupljanju novca za izgradnju fabričkog hrama. Nova kamena crkva Svetog proroka Ilije, koja postoji i danas, građena je osamdesetih godina XVIII vijeka umjesto dotrajale drvene. Gradnju su pratile finansijske poteškoće, pa je uprava zavoda bila prinuđena da pribjegne prikupljanju dobrovoljnih priloga, iako je to kršilo ukaz Praviteljstvujućeg senata iz 1765. godine.
U januaru 1784. godine Lavrentije Čigorin i još trojica majstora Ohtinskog zavoda bili su zadržani u Roždestvenskom dijelu Peterburga „sa ikonama i sanducima“ u koje su prikupljali „milodare“. Iz uprave blagočinija (gradske policije) sva četvorica su upućena u Kancelariju glavne artiljerije i fortifikacije, kojoj je barutni zavod bio potčinjen. Kancelarija je naredila da se takva prikupljanja ubuduće ne vrše i ubrzo izdvojila sumu potrebnu za završetak gradnje hrama…
U porodici Lavrentija Čigorina bilo je petoro djece, od kojih će jedan, Mark, postati pradjed slavnog šahiste. Od osamdesetih godina XVIII vijeka radio je na Ohtinskom zavodu kao barutar, a kasnije je postao branar.
U januaru 1803. godine i njegov sin Ivan (djed šahiste) počeo je da radi na Ohtinskom zavodu kao barutar, iako još nije imao ni trinaest godina. Ivanu je prvom u porodici pošlo za rukom da ostvari izvjestan „karijerni napredak“: 1814. godine primljen je među barutne učenike, a naredne godine postao je pomoćnik majstora barutarskog zanata. U arhivskim dokumentima sačuvan je opis njegovog izgleda: „lica bijela, suvonjav, kose svijetlosmeđe, oči sive“.
Godine 1816, po ukazu cara Aleksandar I Romanov, na Ohtinskom zavodu započelo je formiranje vojnog naselja. Tokom reforme promijenjen je cio način života barutara. Od tada je fabričkim službenicima bilo zabranjeno da imaju sopstvene kuće. Formirano je deset četa: četiri „naseljene“, koje su dobile državne stanove, i šest „nenaseljenih“. Sastav „naseljenih“ četa bio je podijeljen na zanatlije i zemljoradnike: pored službe u zavodu, dobijali su slobodne dane za bavljenje zanatom ili poljoprivredom. Oni koji su pripadali „nenaseljenim“ četama radili su isključivo u zavodu.
Ivan Markovič Čigorin od 1821. godine služio je u 2. „naseljenoj“ četi. Godine 1825, na osnovu novog fabričkog pravilnika, „preimenovan“ je u podoficira. Iste godine, za dvadeset godina besprijekorne službe, nagrađen je pravom da nosi tri trake od žute trake na lijevom rukavu mundira.
Razne publikacije posvećene precima Mihaila Ivanoviča Čigorina različito su navodile datum rođenja njegovog oca. Danas je ta informacija dokumentarno potvrđena. Prema matičnoj knjizi Ilijinskog hrama, Ivan Ivanovič rođen je 23. maja 1814. godine.
On je napravio blistavu karijeru za sina vojnika, dostigavši visok položaj u fabričkoj administraciji. Završio je školu za obrazovanje majstora i pomoćnika majstora barutarskog, salitrenog i sumpornog zanata pri Ohtinskom barutnom zavodu. U nju su primani sinovi majstora, ne samo sa Ohtinskog, već i sa Kazanskog i Šostenskog barutnog zavoda.
Petogodišnji kurs obuhvatao je aritmetiku, geometriju, algebru, osnove fizike i hemije, crtanje i tehničko crtanje, „opšte pojmove o artiljerijskim oruđima i projektilima“, kao i „umijeće pravljenja baruta“. Prve tri godine nastava je bila teorijska, a posljednje dvije praktična. U zavisnosti od uspjeha, svršeni polaznici postavljani su za majstore ili pomoćnike majstora. Položaj majstora davao je pravo na dobijanje prvog čina iz Tabele činova.
Otac šahiste, Ivan Ivanovič Čigorin, napravio je blistavu karijeru za sina vojnika, postavši upravitelj kancelarije Ohtinskog barutnog zavoda…
Ivan Čigorin je odmah po završetku školovanja dobio zvanje majstora barutarskog zanata, za šta je bilo potrebno pokazati izuzetne sposobnosti. Vjerovatno je zato šest godina ostao kao „repetitor“ (predavač) u školi koju je završio. Godine 1843. premješten je neposredno u zavod na dužnost „starijeg majstora barutarskog, salitrenog i sumpornog zanata“, zatim mu je povjereno „upravljanje državnom imovinom“. Godine 1856. Ivan Čigorin imenovan je za upravitelja kancelarije Ohtinskog barutnog zavoda i na toj dužnosti ostao je do kraja života.
U skladu s tadašnjom birokratskom praksom, Ivan Ivanovič se smatrao „građanskim činovnikom vojnog resora“ i dobijao je građanske činove iz Tabele činova. Prvi klasni čin — kolegijski registrar — dobio je 1840. godine. Posljednje unapređenje uslijedilo je 1854. godine, kada je Čigorin postao titularni savjetnik, što je davalo pravo na lično plemstvo i nasljedno počasno građanstvo za djecu.
Budući šahista rođen je u drugom braku Ivana Čigorina, sa Natalijom Jegorovnom, „ćerkom pokojnog kamer-lakeja Njegovog Carskog Veličanstva Jegora Sergejeva“, 31. oktobra 1850. godine. Nesumnjivo je da je Mihail rođen na Porohovima, a ne u Gačini, kako je navedeno na spomen-ploči na zgradi Gačinskog sirotišnog instituta. Krstio ga je 12. novembra 1850. Aleksej Vasiljevič Zavodski — nasljedni sveštenik Ilijinskog hrama, koji je tamo služio više od pola vijeka. Nakon smrti roditelja, Mihail je sa osam godina upućen u Gačinski sirotišni institut.