

V.Linder, I.Linder, Moskva, „Sovjetska Rusija“, 1988.g.
60 hiljada zahtjeva za ulaznice pristiglo je organizatorima turnira. Gdje pronaći takav prostor koji bi zadovoljio tako veliko interesovanje za predstojeće takmičenje? Rješenje je pronađeno. „Šah nije samo sport, već i umjetnost, i zato s punim pravom može biti primljen u Muzej likovnih umjetnosti, gdje ima mnogo prostorija za igru“, zaključili su organizatori turnira.
Tokom takmičenja, u svakom kolu bilo je prisutno najmanje tri hiljade gledalaca, i gotovo uvijek je na blagajni visila tabla: „Sve ulaznice su rasprodate!“
Turnir se igrao u tri ogromne sale na drugom spratu muzeja. Najveća i najsvjetlija, sa staklenim plafonom i odličnom ventilacijom, bila je namijenjena za četiri centralne partije kola. Kako je pisao član turnirskog komiteta, majstor N. Zubarev, „drevni bogovi i boginje morali su da se malo pomjere i ustupe svoje mjesto dvadesetorici ‘smrtnika’, kojima je u narednim danima bilo suđeno da postanu u središtu pažnje miliona šahista širom svijeta“. Demonstracione table svih deset partija bile su postavljene na prvom spratu. Tu su se prodavali i bilteni, šahovska literatura, a vodile su se i žustre rasprave o toku partija.
Prema već ustaljenoj tradiciji, Kapablanka je neposredno pred početak turnira dao dvije simultanke — u Lenjingradu i Moskvi. Protiv njega su igrali najjači šahisti prve kategorije. Kapablanka je 10. februara 1935. godine nastupio u Domu štampe u Moskvi
(+7, −14, =9), a 12. februara u Lenjingradu
(+10, −11, =9). Iste te, 1935. godine, Kapablanka je davao simultanke u Mančesteru, Parizu, Lajpcigu, Pragu, Varšavi i drugim evropskim gradovima, gdje je ukupno dobio 173 partije, izgubio 10 i remizirao 31.
Već na osnovu rezultata ove dvije simultanke Kapablanki je postalo jasno koliku prijeteću snagu predstavljaju mladi sovjetski majstori.
14.februara u hotelu „Nacional“ održano je svečano otvaranje turnira i banket u čast njegovih učesnika. Govore su održali rukovodilac sovjetske šahovske organizacije Nikolaj Krilenko, a u ime stranih šahista — Lasker, Kapablanka i Špilman.
14.februara, u prisustvu četiri hiljade gledalaca, odigrano je prvo kolo. Tok događaja pratila su 23 strana i 180 sovjetskih novinara. Svakodnevno je izlazio bilten o turniru. Ukratko, Moskvu je ponovo zahvatila „šahovska groznica“.
U središtu pažnje ljubitelja šaha bili su, naravno, bivši svjetski prvaci, a prije svega Kapablanka, koji je igrao, kao i ranije, lako i neopterećeno.
Voljom žrijeba, prvih šest partija Kapablanka je igrao protiv sovjetskih majstora. Jasno je s kakvim su uzbuđenjem njegovi mladi protivnici sjedali za sto. Jer im se pružala prilika da se suprotstave onome koga su od mladih dana obožavali i čijim su se partijama divili! I zato su upravo u susretima s kubanskim velemajstorom ulagali sve napore da odigraju što bolje. To je osjetio i sam Kapablanka: „Zanimljivo je da protiv mene sovjetski učesnici na turniru igraju izuzetno jako. Nikada ne mogu da računam na ‘sreću’.“
Već u prvom kolu Kapablanka je izgubio od Nikolaja Rjumina, koji je pred protivnika postavio složen problem u otvaranju. Po svemu sudeći, potcijenio je snagu majstora. Upustivši se u Novindijsku odbranu u kontragru na kraljevom krilu, Kubanac nije postigao uspjeh. Bijeli je ne samo odbio napad, već je vještom igrom postavio protivniku teško rješive zadatke. U toj partiji dogodio se izuzetno rijedak slučaj u praksi bivšeg svjetskog prvaka — nalazeći se u teškoj poziciji, prekoračio je vrijeme, a da još nije bio odigrao ni 30 poteza! U drugom kolu Kapablanka je prilično brzo završio partiju remijem s Botvinikom. Ipak, ne može se reći da je u tom susretu Kapablanka od samog početka bio miroljubivo raspoložen: postavio je protivniku suptilnu zamku. Kako priča Botvinik, „na Moskovskom turniru igrao sam protiv njega crnim figurama i uspio sam da borbu dovedem do remi završetka. I odjednom, neočekivano, Kapablanka ‘previđa’ gubitak figure?! Ali ne! U stvari je bijeli pripremio (da sam se polakomio na dobitak figure) tihi potez koji bi doveo do OSVAJANJA pješaka.“
„Sve je to bilo vješto maskirano…“ U naredna četiri duela Kapablanka je ostvario tri pobjede — nad Alatorcevim, Lisicinom i Ragozinom, a samo je Goglidze uspio da od bivšeg svjetskog prvaka izvuče pola poena. Pri tome je partija s Ragozinom bila nagrađena posebnom nagradom kao jedna od najboljih na turniru. U tom susretu crni kralj je, nakon male rokade, bio prisiljen da krene u marš prema daminom krilu, ali su ga i tamo sustigle bijele figure Kapablanke. „Pobjeda dostojna Kapablanke“ — pod takvim naslovom ova detaljno komentarisana partija, koju je obradio Duz-Hotimirski, objavljena je u „Biltenu“.
U osmom kolu Kapablanka je ponovo pobijedio. Ovoga puta Kana. I ova partija je bila nagrađena priznanjem za ljepotu. Igrajući bijelim figurama, Kubanac je suptilno manevrisao, koristeći slabosti u protivničkom taboru, zatim izvršio pregrupisavanje svojih snaga i, poslije kratke „artiljerijske pripreme“, započeo direktan napad na kralja. Na kraju je partija prešla u završnicu u kojoj su bijeli imali dva pješaka viška, a Kan je na 52. potezu prekoračio vrijeme.
Ali u devetom kolu Kapablanka je doživio razočaranje. Još jednom nije uspio da savlada psihološku barijeru u turnirskoj partiji protiv Laskera. Igrajući crnim figurama Francusku odbranu, Kapablanka je od samog početka težio pojednostavljenjima, ali kod nepomirljivog protivnika nije naišao na „uzajamno razumijevanje“. Već u 7. potezu crni je napravio neprecizno, razvijajući daminog skakača na polje d7. Zanimljivo je da je, kako sam priznaje, V. Alatorcev u pauzi smogao hrabrosti da to kaže Kapablanki i primijeti da je potez 7…Nc6 izjednačavao igru, na šta je čuo odgovor: „A zašto mi to ranije niste rekli?..“
Dobivši, u suštini, „višak“ figure, Lasker je mogao gotovo nesmetano da napada crnog kralja. Usprkos upornom otporu, Kapablanka je morao da prizna poraz.
Kapablanka je ovu neuspješnu partiju veoma teško doživio. Čak ni odlično odigrani susreti s Ragozinom, Levenfišom i Alatorcevim nisu mogli da zacijele tu „ranu“.
(Nastaviće se)