
Moskva 2003.
Među njegovim dnevničkim zabilješkama nalazi se i ova:
„Često upadam u cajtnot…”
Zaista, u mladosti je često igrao u cajtnotu. Oni su, naravno, bili posledica tog istog nastojanja da sve izračuna do kraja, da u poziciji pronađe jedino ispravno rješenje. Ali, usprkos tužnom pogledu ispod spuštenih obrva, u cajtnotu je, po pravilu, igrao jako. Sjećam se kako je Vjačeslav Osnos, koji je redovno nastupao na prvenstvima SSSR-a šezdesetih godina, govorio:
„Što Ljova izgleda jadnije, to su mu potezi jači i ubitačniji.”
Ali, nakon što je prešao pedesetu, počeo je sve teže da se nosi sa nedostatkom vremena. Bio je strašno uznemiren greškama u Tilburgu, deset godina ranije:
„Možeš li da mi objasniš, ti si iskusan trener, zašto, zašto? Pa bilo je cajtnota i ranije, ali zašto sad – u svakoj partiji? Gdje odlazi to vrijeme?”
Odgovarao sam blagim, opštim frazama:
„Ljova, znaš kako kažu… kad čovjek stari…”
Nije mi dao ni da završim, uzbuđeno je prekidao:
„Znam, znam – ali zašto baš ja?”
„Sicilijanska ljubav” – tako se zvala njegova posljednja knjiga. Ta odbrana je još iz djetinjstva ušla u njegov repertoar protiv 1.e4 i ostala u raznim modifikacijama gotovo njegovo jedino oružje. Usudiću se da dam jedno objašnjenje tome. Mislim da je po prirodi svog šahovskog razmišljanja – gdje dominira logika – duboko u sebi smatrao da pravo na inicijativu daje ozbiljnu prednost. Zato su mu klasična otvaranja, gdje crni teže postepenom izjednačenju, djelovala bezukusno, možda čak i opasno.
Otuda i izbor Sicilijanske – otvaranja u kojem se centar prepušta, ili, u skladu sa njegovim prezimenom, „polu-prepušta”. Otvaranja u kojem i najmanja greška može dovesti do nepopravljivih posljedica, ali gdje se pasivna, nedovoljno energična igra bijelih nemilosrdno kažnjava. Ne mogu da zamislim Polugajevskog kako igra klasične varijante Španske partije ili kako brani nešto slabiji završnicu u Ruskoj partiji: predobro je znao kako se realizuje i najmanja prednost.
Priznanje za njegovo duboko poznavanje ovog otvaranja bio je i prvi potez Fišera – 1.c4 – u njihovoj jedinoj partiji iz 1970. koja je završena remijem. Ali Polugajevski nije bio samo Sicilijanska, nisu to bile samo varijante i forsirani nastavci. I dalje imaju vrijednost njegove monumentalne strateške koncepcije u igri bijelim figurama protiv staroindijske odbrane – a kako je tek igrao Katalonsku, Nimcovića, Retijevo otvaranje!
Sve partije koje je bijelima dobijao kao da su izlazile iz istog kalupa – zamiješenog na dubokom razumijevanju pozicije i logici igre.
Ne može se, ipak, osvojiti toliki broj turnira oslanjajući se samo na otvaranja – a samo lista turnira koje je osvojio ili na kojima je bio među prva tri zauzima gotovo tri stranice.
Mladim ljudima koji su upoznali Lava Polugajevskog tek u njegovim poznim godinama – u teškim cajtnotima, ponekad sa figurama koje bi „poklanjao“, koji je bijelima bježao od teorije već u drugom ili trećem potezu (Ljova? od teorije?), i koji misle da je uvijek tako igrao – moj savjet glasi: Preigrajte njegove partije!
Onima koji prelaze s jednog opena na drugi, pa i herojima Linaresa, onima koji uz pomoć miša uglavnom prate partije svojih vršnjaka-suparnika i broje rejting nakon svake partije i svakog poteza – Moj savjet je isti: preigrajte najbolje partije Lva Polugajevskog!

Vasilij Smislov:
„Sjećam se Ljove još kao tinejdžera. Kasnije smo se i porodično družili, posjećivali jedan drugog. Ljova je bio prijatan i duhovit sagovornik. Sjećam se kako smo 1962. godine igrali zajedno u Mar del Plati — to mu je bio prvi veliki međunarodni turnir, i odmah ga je osvojio. Već tada sam vidio da brilijantno, jednostavno brilijantno analizira. Nije slučajno što mi je pomagao na međuzonskom turniru 1964. u Amsterdamu — bio je i odličan konsultant. Njegovo razmišljanje bilo je vrlo konkretno, bio je sjajan u računanju varijanti i šahista izuzetnog talenta.
Nedavno sam igrao u Pragu, loše sam igrao, imao sam „minus dva“. Znao sam da je Ljova teško bolestan u Parizu, ali nisam slutio koliko ozbiljno. Poslao sam mu telegram sa željom za ozdravljenje i još dodao: ‘Dragi Ljova, pomozi, loše igram, spasi me.’ I eto, nakon tog molitvenog vapaja, odmah sam dobio dvije partije. Ljovina smrt za mene je veliki lični gubitak: iako je posljednjih godina živio u Parizu, nismo zaboravljali jedno drugo.”
Prisjeća se i holandski majstor Berri Vithauz, kod kojeg je Polugajevski stanovao tokom međuzonskog turnira u Amsterdamu:
„Kod nas su skoro svake večeri dolazili šahisti u goste — svraćao je Barendreht, ili van den Berg, i ostajali bismo do duboko u noć, analizirajući ili igrajući beskonačne blic partije. Ljova je, naravno, bio jači od nas, i iako nam je davao vremensku prednost, gotovo uvijek je pobjeđivao.
Svako jutro u devet silazio je dole da pogleda psa porodice Vithauz, koji se zvao File i koji je tada pio skoro litar crne kafe. Zadivljen tom životinjom, Ljova bi se potom vraćao u sobu da dospava, kako bi do jedanaest bio kod Smislova. Žena Vithauza, Jani, i dan-danas zna jednu jedinu rečenicu na ruskom, koju izgovara bez akcenta:
„Danas je lijepo vrijeme.”
To je obično govorio Ljova.”
Vladimir Bagirov, koji mu je bio sekundant dugi niz godina:
„Iako smo posljednjih godina bili u svađi, reći ću otvoreno — on je bio grandiozan šahista, i sve što sam postigao u šahu, i to što sam postao velemajstor, dugujem Lvu Polugajevskom.”
Boris Spaski:
„Ljova je kao da je stalno bio u sjeni drugih, zaklanjali su ga, ali je šah razumio bolje od mnogih koji su postigli veće uspjehe. Razumio ga je tako duboko zato što je mnogo analizirao i izvanredno duboko ulazio u poziciju. Nastavio je da jača i poslije četrdesete, i svoj vrhunac dostigao je sa četrdeset pet do četrdeset sedam godina, kada je postigao harmoniju između računanja i intuicije.
U tome se i razlikovao od mene, na primjer, ili od Aljehina i Kapablanke, koji su se brzo razvili, ali isto tako brzo i „ocvali“.
Uopšte, u toj grupi šahista iz iste generacije — Petrosjan, Talj, Štajn, ja, Korčnoj i Polugajevski — samo su se posljednja dvojica izdvojila. Nastavili su da se razvijaju i u zrelom dobu zahvaljujući neumornom analitičkom radu. Korčnoj je svoj vrhunac imao u Bagiju, kad je i on imao četrdeset sedam. Mislim da je u drugom meču u Buenos Ajresu Polugajevski bio bar ravan Korčnoju, a možda ga je čak i nadmašivao, ali mu je čitava atmosfera koju je Korčnoj stvorio na meču djelovala vrlo depresivno.
Bio je i odličan trener — sve drugo bi otpalo, ostajalo bi samo njegovo čisto, suptilno razumijevanje igre.”
(Nastaviće se)