

V.Linder, I.Linder, Moskva, „Sovjetska Rusija“, 1988.g.
Čini se da svjetskog šampiona po prvi put obuzima izvjesna apatija. Ovu „minutu“ opuštenosti Aljehin je odmah iskoristio u 21. partiji. U komentarima za Izvestija, Kapablanka je pisao: „Ovu partiju Aljehin je dobio briljantno. Ja sam od samog početka težio pobjedi, ali sam se zapetljao i dobio lošiju poziciju. Aljehin je iskoristio prednosti svog položaja i, kada sam u 32. potezu napravio grubu grešku, on me odmah prisilio na predaju.“
Po treći put Kapablanka je pretrpio poraz igrajući bijelim figurama. Rezultat meča postao je 2:4 u korist Aljehina.
Sljedeća partija trajala je 86 poteza i bila je najduža u čitavom meču. Tokom čitave partije inicijativa je bila u rukama Aljehina. U završnici se razvila rijetka pozicija: Kapablankin top i skakač pokušavali su da spriječe put ka pobjedi Aljehinovom topu i četiri pješaka. Crni skakač je u tom trenutku pokazao istinska čuda snalažljivosti i domišljatosti, tim prije što su svi protivnički pješaci bili razjedinjeni. Kada je, napokon, sva pješadija bijelih bila eliminisana, Aljehin je pristao na remi.
Posle te partije uslijedilo je još šest remija. Pri čemu je samo jedan podsjećao na kratkometražni film, dok je ostalih pet bilo iz kategorije „dvodijelnih“. Činilo se kao da neka zla kob lebdi nad „miljenikom bogova“. Kako se drugačije može objasniti gruba greška koju je svjetski šampion napravio u 27. partiji? Igrao ju je veličanstveno i učinio sve da ostvari pobjedu; preostalo je samo da se kraljem pravilno skloni posle šaha protivničke dame. Međutim, upravo taj posljednji potez bio je koban — bijeli kralj upao je u vječni šah. O tom potezu Grigorjev je pisao: „Neshvatljiv previd koji uništava partiju koja se do tada razvijala kao cjelovito umjetničko djelo.“
P. A. Romanovski i G. Ja. Levenfish u svojoj knjizi o meču ovako ocjenjuju partiju:
„Ovaj neuspjeh morao je svakoga, činilo se, izbaciti iz duševne ravnoteže. Gledali smo kako je na vrhuncu svoje slave Rubinštajn sišao sa scene međunarodnog turnira u Petrogradu 1914. godine, izgubivši partiju od Laskera. Vidjeli smo i kako je Lasker, žrtvujući kvalitet u posljednjoj partiji meča sa Kapablankom, predao partiju i, osjetivši potpuni pad snage, zatim i sam meč.
Međutim, 28. i 29. partija meča pokazale su da je čelična izdržljivost Kubanca uspješno izdržala najokrutnije iskušenje, te da se veličanstveni uspon njegovih borbenih kvaliteta ispoljio s novom snagom.”
U sljedeće dvije partije Kapablanka je pokazao nesalomivu volju za pobjedom. I dok je u 28. partiji njegovom protivniku na kraju pošlo za rukom da izjednači igru, u 29. Aljehin nije izdržao. Mjesec i po dana nakon 7. partije, Kapablanka je ostvario svoju treću pobjedu. Međutim, za svjetskog šampiona ta pobjeda bila je i posljednja u meču.
Istina, u 31. partiji uspio je da stekne značajnu prednost. Ali, nekim „kobnim spletom okolnosti“, sve partije koje su otvarale svaku narednu deseticu završavale su se za Kapablanku neuspješno. Izgubio je 1, 11. i 21. partiju, a u 31. nije uspio da pobijedi, iako je najprije imao pozicionu prednost, a potom i pješaka više. U sljedećem okršaju takvu istu prednost imao je Aljehin, i on svoju priliku nije propustio.
Kapablanka je tim povodom pisao: „Novi plan igre koji je Aljehin izabrao za napad na kraljevom krilu izuzetno je zanimljiv. Ja sam mu, međutim, suprotstavio neuspješan sistem odbrane, koji je morao dovesti do poraza.”
Brzi remi u 33. partiji, u kojoj je svjetski šampion igrao bijelim figurama, jasno je svjedočio da Kapablanka više nije imao ni snage ni vjere da igra na pobjedu.
34.partija trajala je tri dana. Pred drugog nastavka partije Kapablanka se uvjerio da spas više nije moguć i poslao je pismo svom protivniku:
„Dragi Aljehine, — pisao je — predajem partiju. Dakle, vi ste svjetski šampion. Primite moje čestitke povodom ovog uspjeha i najljepše želje. Prenesite, molim vas, moje čestitke i gospođi Aljehin. Iskreno vaš, José Raúl Kapablanka.”
Pobijedivši ukupnim rezultatom 6 : 3, svjetski šampion postao je Aleksandar Aljehin.
Te večeri istog dana Kapablanka je došao da čestita novom šampionu. U izvještaju Američke telegrafske agencije, između ostalog, stajalo je:
„Pri ulasku oba protivnika u salu u kojoj se igrao meč, okupljena brojna publika priredila im je burne ovacije… Kapablanka, kao što su svi očekivali, obratio se prisutnima kratkim govorom. U njemu je saopštio da je predao 34. partiju i proglasio Aljehina svjetskim šampionom. Zatim je Kapablanka izrazio uvjerenje da će se Aljehin sa lijepim osjećanjima sjećati njihove borbe, dok on sam posebno cijeni činjenicu da je pobjedu nad njim ostvario upravo Aljehin.
Zahvalne riječi Aljehina, upućene Kapablanki, bile su propraćene gromoglasnim aplauzom publike. Na kraju su oba protivnika razmijenila rukovanje i zagrlila se, izazvavši novi talas oduševljenih pozdrava prisutnih.”
Tokom dva i po mjeseca šahovski svijet bio je u napetosti zbog meča između Kapablanke i Aljehina, bez presedana po žestini borbe, promjenljivom sportskom toku, kao i po okrutnosti i upornosti.
Već mjesec dana kasnije, u časopisu „Mundial” (decembar 1927), pojavila se za njega napisana „Studija majstora Joséa Raúla Kapablanke” o završenom meču. Časopis su u to vrijeme dobijali mnogi istaknuti šahisti koji su bili članovi njegove redakcije. Pored Kapablanke, među njima su bili Aljehin, Emanuel Lasker, Réti, Tarrasch, Grünfeld, Tartakower i Vidmar.
„To je bila duga i teška borba”, konstatovao je Kapablanka. Opisujući igru pobjednika, bio je kratak: u otvaranjima Aljehin ga nije nadmašio, u središnjici je igrao dobro. „Ali tamo gdje se istakao, to je završnica, koju on, sasvim očigledno, igra bolje od svih i bolje nego ostale faze partije.” U cjelini, Aljehin je „u ovom meču igrao bolje od mene i, prema tome, zaslužuje uspjeh koji je postigao”.
(Nastaviće se)