Genna Sosonko: Moja svjedočenja (17.nastavak)

Moskva 2003.

Šah me naučio da igram prijatelj mog brata – Lenja Baskin. Imao sam tada dvanaest godina. Živio je u obližnjem dvorištu iste one zgrade na Nevskom, a roditelji tog Lenje imali su malu bakalnicu, takođe na Nevskom. Sjećate li se te zgrade, gdje je sada bioskop „Hronika“?

Uopšte, bio sam u sinagogi svega dva puta. Prvi put s Lenjom i njegovim roditeljima. Bio je neki jevrejski praznik i poveli su me sa sobom. Tada se u Trockoj ulici nalazila velika horalna sinagoga, ali mi se tamo nije dopalo. Inače, iako sam djeda s majčine strane viđao s jarmulkom, otac i majka su bili internacionalisti.

Drugi put to je bilo 1964. godine, poslije Olimpijade u Izraelu, kada smo imali ekskurziju u Jerusalim. Poslije toga sam nastupao u jednom kibucu blizu libanske granice. Tamo su me pitali o mom jevrejstvu. Odgovorio sam ovako:
„Moj položaj je složen – po krvi sam Jevrejin, po kulturi – Rus, a po vaspitanju – Sovjet.“
Više pitanja nije bilo.

U narodu, znate, u 20–30-im godinama nije bilo antisemitizma – to je kasnije došlo odozgo. Pa bilo je, naravno, nečeg u pozadini, recimo kad sam igrao protiv Smislova – Jevrejin protiv Rusa – ali nije bilo antisemitskih povika u sali, a imam vrlo dobro uho. Međutim, telefonom su zvali, posebno tokom revanš meča, i bilo je antisemitskih psovki. To je – bilo.
Pa sam, naravno, pozvao miliciju iz stana komšija – pozivi su odmah prestali.

Poslije 1920. godine živjeli smo jako siromašno, mama je bila bolesna, otac nam je slao 120 rubalja mjesečno – što je bilo vrlo, vrlo skromno. Ne, otac i majka se nisu viđali, iako su održavali kakav-takav kontakt. Majka je često bila bolesna, i kad bi ležala u bolnici, domaćinstvo je vodio moj brat.

Student sam postao 1928. godine – brat mi je davao po rublju dnevno za prevoz do instituta, ručak i večeru.
U školu sam išao u Finski prolaz kod Finske stanice i išao sam pješke Litenim prospektom – kroz čitav grad.
Tamo su predavali izvanredni nastavnici i školi dugujem jako mnogo.

Sa devet godina već sam pročitao skoro svu rusku klasiku. Knjige su tada bile vrlo jeftine.
Pročitao sam Puškina, Ljermontova, Gogolja, Turgenjeva. Tolstoja – nešto kasnije.
„Rat i mir“ – to, znate, da! – tu se Tolstoj potpuno dao. A „Ana Karenjina“ i ostalo su već slabiji.
Ali iznad svih je Puškin, naravno, ne znam kad će ga i da li će ga iko nadmašiti.
On je bio istinski ljubitelj života, optimista, sažet. Kod njega nema praznih riječi, a kod drugih pisaca toga je bilo.

Od savremenih pisaca, volim Zoščenka.
Upoznao sam ga 1933. godine. Došao je tada na posljednje kolo prvenstva SSSR-a. Izgledao je vrlo tužno.
Tada mi je rekao izvanrednu rečenicu: „Vi ćete mnogo postići – i ne samo u šahu.“
Dopao sam mu se. I Jevgenija Švarca takođe jako visoko cijenim.

Jesam li čitao Solženjicina? Jesam –
„Jedan dan Ivana Denisoviča“ i „Matrenin dvor“. I poslije toga sam počeo negativno da ga doživljavam.
Zašto?
Zato što je Ivan Denisovič – plagijat.
Sve je to uzeo od Tolstoja, iz „Rata i mira“ – to je Platon Karatajev, samo prenesen u savremeni kontekst.
Napisano je, naravno, vješto – ali mora se dati i neki sadržaj.
A „Matrenin dvor“ – to je poziv na reakcionarnu, seljačku prošlost Rusije.
Ne, ništa drugo od njega nisam čitao – dovoljno mi je bilo.

Što se tiče muzike, tu su odigrala ulogu dva faktora.
Prvo, časovi muzike u školi, a drugo – moja supruga.

U školi nije bilo časova pjevanja kao danas, već čas slušanja muzike, i nastavnica Šli je sama svirala, ili je pozivala studente konzervatorijuma, i mi smo učili da slušamo i razumijemo muziku.
Zato i rusku i svjetsku muziku znam prilično dobro.
Sa Gajanom Davidovnom išao sam u operu, ali rjeđe – na balet mnogo češće.

Sa svojom ženom upoznao sam se 2. maja 1934. godine, i taj dan jako dobro pamtim.
Ganočka je bila tri godine mlađa od mene. Djevojačko prezime joj je bilo Ananova, bila je stopostotna Jermenka, ali je rođena u Petrogradu. Otac joj je bio iz predgrađa Rostova, a majka iz Jejska.
U porodici su govorili isključivo ruski, iako su, kada su roditelji htjeli da djeca ne razumiju, međusobno pričali jermenski.
Bila je nevjerovatno ljubazna, dobra, veoma vjernica, i ta joj je vjera mnogo pomagala.

Slava Ragozin je o njoj govorio: „Ganočka je čovjek od riječi.“
Kapablanka je rekao o njoj: „Et bonne et belle“ (i dobra i lijepa).
Dio mog uspjeha svakako pripada i njoj. U svemu što sam radio – podržavala me.

Po profesiji je bila balerina, školovala se kod čuvene Vaganove.
Prvo je igrala u Marijinskom (Kirovskom) teatru, a nakon rata – u Boljšoj.
Igrala je ukupno dvadeset četiri godine, do 1956. godine.
U Boljšoju je igrala u masovnim igrama, ali ponekad i solo, kao u ciganskom plesu u Travijati, ili u „Gajane“, gdje je igrala četvorostruki ples.

Imala je fenomenalnu memoriju – tada nije bilo videa, ali je pamtila gotovo sve koreografije.
Ja sam, naravno, uvijek išao da je gledam kada je igrala.
A onda – ćerka, unuci. Čitav život je njima posvetila, a moju majku je takođe jako podržavala.

Evo sada moja praunuka Mašenjka – puni šestu godinu – mnogo liči na nju.
Ista takva – ljubazna, simpatična, i zove me „deda Miša“.
Veoma je društvena, dok je Gajana Davidovna uvijek bila pomalo tužna.

(Nastaviće se)