Moskva 2003.
„Možda da malo odmorite?“ – čuo se glas Mišine majke Ide Grigorjevne, energične, impozantne žene. Bila je najstarija od sestara jedne buržoaske jevrejske porodice iz Rige, koju je sudbina raznijela po čitavom svijetu. U avgustu 1993. trebalo je da njena sestra Riva, koja od kasnih 30-ih živi u Hagu, napuni devedeset godina. Miša ju je gotovo uvijek posjećivao tokom svojih čestih dolazaka u Holandiju.
Kao mlada djevojka otišla je na pola godine u Pariz da usavrši francuski, ali sudbina je imala drugi plan… Tetka Riva je svog slavnog sestrića prvi put vidjela 1959. godine u Cirihu, kada je saznala da će se tamo održati šahovski turnir.
„Bio je pun energije, zračio je“, prisjeća se ona, „a onaj mršavi visoki Amerikanac, još dječak, upijao je svaku Mišinu riječ…“
Samo dvije godine mlađa bila je i druga njena sestra, Ganja, koju se dobro sjećam još iz Rige, a sada živi u Bruklinu.
Prezime Mišine majke, koja je preminula 1979. godine, bilo je Talj – kao i njegovog oca: udala se za svog rođaka. U ogromnom stanu (bar meni se tada činio takvim) živjeli su: Mišina majka, njegov stariji brat Jaša, koji je preminuo ubrzo poslije majke, sam Miša sa djevojkom koja je emigrirala 1972. i, koliko znam, sada živi u Njemačkoj, Mišina prva supruga Sali, koja je otišla 1980. i sada živi u Antverpenu, njihov sin Gera – prelijep dječak s kovrdžavom kosom, danas otac troje djece i zubni ljekar u Ber Ševi, u Izraelu.
Sjećam se kako se početkom 80-ih Miša nekoliko puta sastajao sa sinom u mom stanu u Amsterdamu – sin je tada dolazio iz Njemačke kod oca. Vremena tada nisu bila „vegetarijanska“, i otvoren susret s emigrantom, čak i pred kolegama velemajstorima, mogao je imati neprijatne posljedice – na primjer, zabranu putovanja u inostranstvo na godinu, dvije ili više (što je Miša lično iskusio).
Skoro svakodnevno dolazio je i ujak Robert, kako su ga svi zvali – prijatelj Mišinog oca, izuzetnog ljekara, kako su svi koji su ga poznavali govorili – preminulog 1957. godine. Ujak Robert, taksista u Parizu 20-ih godina, izgubio je čitavu porodicu u ratu. Sam slab igrač, mogao je satima da prati naše analize i blic partije, gledajući Mišu zaljubljenim očima.
Ponekad bi ga i prekorio zbog nečega, Miša bi se slabo branio, a Ida Grigorjevna, uvijek na strani ujaka Roberta, govorila bi:
„Miša, možeš li da odgovaraš normalno? Nemoj da zaboraviš da je on, na kraju krajeva, tvoj otac.“
To je bila porodična tajna: u stvarnosti, ujak Robert je bio Mišin otac…
Danas, kada više niko od njih nije među živima, jasno se sjećam ujaka Roberta s neizostavnom cigaretom među nikotinom požutjelim prstima, često i s čašicom konjaka, i Miše, posebno u posljednjim godinama – zaista toliko sličnog ocu, po izgledu, govoru, držanju.
Tokom tih razmjena šala i dobacivanja, ja sam stidljivo skretao pogled, ali niko na mene nije obraćao pažnju, smatrajući me „svojim“.
Ali dolazilo je veče, i trebalo je negdje da se ide na večeru. Zvao se taksi, i odlazili smo u neki od restorana, gdje bi Mišu, naravno, uvijek prepoznali. Kad je Talj postao svjetski prvak, poklonili su mu „Volgu“ – najbolji sovjetski automobil tog vremena. Ali on ju je poklonio bratu. Tehnici je uopšte prilazio ravnodušno, i, naravno, nikad nije ni pomišljao da uči da vozi. Tek u posljednjem periodu života nabavio je električni brijač, i tragovi njegovog „rada“ mogli su se primijetiti tu i tamo po njegovom licu.
U moje vrijeme, brijao ga je stariji brat, a češće bi, kao i uvijek kada nije bio kod kuće, išao kod frizera. Nevoljno je nosio kravate – samo kada bi ga okolnosti prisilile. Naravno, nikada nije naučio da ih veže. Ni satove nikad nije nosio.
„Ma da nosim nešto što mi kuca po ruci!“ – govorio bi. Vrijeme, u uobičajenom smislu, za njega nije postojalo. Sjećam se više propuštenih vozova, a iz njegovih mladih dana potiče i pouzdana priča o pokušaju da stigne avion – taksijem, koristeći trosatno međuslijetanje – priča koja se, po svjedočenju prisutnih, završila uspješno.U taksiju smo često igrali igru o kojoj sam prvi put čuo od njega: od četiri cifre sa registarskih tablica auta ispred pokušati dobiti broj 21, koristeći svaku cifru samo jednom. Meni je bilo teško da provjerim tačnost, ali u komplikovanim slučajevima Miša bi, trijumfalno, koristio korjene, diferencijale i integrale.
Za večerom – i često poslije nje – pilo se. Miša nije volio vina i nije ih pio. Više je volio jaka pića – votku, konjak, rum-kolu.
Da ne bude zabune – nije to bilo lagano ispijanje na slamčicu. Lice barmena u Vejk-an-Zeu prilikom našeg prvog susreta van Rusije, u januaru 1973, kada je trebalo u jednu čašu nasuti pet čašica konjaka, i danas mi je u sjećanju.
Prije nekoliko godina, Miša, već prilično slab, jednostavno je zaspao na kraju banketa u Rejkjaviku. To mu se, naročito u posljednjim godinama, sve češće dešavalo. Korčnoj i Spaski, koji su takođe igrali tamo, tada su bili u zategnutim odnosima. Ali nije bilo druge – pogledali su se:
„Hoćemo li ga ponijeti?“ – pita jedan.
„Hajde da ga ponesemo,“ odgovara drugi.
Put nije bio kratak, ali rivali iz mladosti uspješno su obavili zadatak, a zbunjenom recepcioneru u hotelu rečeno je:
„Eto, šahista – dugo razmišljao, pa se mnogo umorio.“
Savršeno se sjećam njegovog iskričavog, uvijek blagog humora, njegovog smijeha – zaraznog, često do suza, njegove trenutne reakcije u razgovoru, njegove čuvene dosjetke, obično iza ponoći:
„Konobar! Promijenite mi sagovornika!“
Čini mi se da je Šeridan rekao da je istinsko duhovitost mnogo bliže dobroćudnosti nego što mislimo.
Mišina duhovitost je uvijek bila istinska.
(Nastaviće se)