Izuzetan šahista i talentovani muzičar bio je odan svom voljenom gradu na Nevi, koji je postao njegov dom.
Foto: Jurij Belinski / ITAR-TASS
Mark Tajmanov bio je svestrano talentovan. Bio je šampion Sovjetskog Saveza, učestvovao je u borbi za šahovsku krunu, nastupao sa koncertima u raznim zemljama svijeta. Proveo je veliki život, upoznajući i radost velikih pobjeda i gorčinu poraza, iskusio je gnjev vlastodržaca, podnio pad i ostao u sjećanju onih koji su ga poznavali, kao čovjek dobrog srca.
NEOBIČNO DIJETE
Mark Tajmanov je rođen u Harkovu 7. februara 1926. godine. Nedugo zatim, njegova porodica preselila se u Lenjingrad. Kao dječak, počeo je da se bavi muzikom i da svira klavir – i brzo je pokazao izuzetni talent. Imao je i glumačke predispozicije: sa 10 godina, Tajmanov je odigrao glavnu ulogu u filmu „Beethovenov koncert“, gdje je igrao mladog muzičara, ali ne klavira, nego violiniste. Mark je vrlo brzo savladao tehniku sviranja violine, a nijedan muzičar nije imao primjedbi na način na koji je prikazana vještina sviranja instrumenta na ekranu. Ipak, iza kamere je muziku izvodio profesionalni violinista.
Godine 1936, u bivšoj Aničkovoj palati, počeo je da radi Dvorac pionira. Mark, kojeg su pozvali na otvaranje, počeo je da se bavi šahovskom sekcijom, dok klavir nije napustio. Po završetku muzičke škole, upisao je Konzervatorijum. Pedagog Samari Savšinski dodao je rijetko izvođene kompozicije za dva klavira u njegov repertoar i predložio Marku i njegovoj koleginici Ljubov Bruck da nauče duetna dela Mocarta i Šopena. Njihov duet ubrzo je postao ne samo izvođački, već i porodični, jer su u braku proveli 27 godina.
PUT DO VRHUNCA
Sovjetski Savez je bio zemlja u kojoj je šah imao posebno mjesto. Drevna igra koja je spajala sport, umjetnost i nauku postala je jedna od posjetnica SSSR-a u svijetu. Naši su morali da budu, kao i u baletu, pjevao je Jurij Vizbor, „ispred čitavog svijeta“.
Marka je u šah uveo otac, a u Dvorcu pionira, gdje je trenirao sa trenerima Aleksejem Sokolskim i Grigorijem Levenfišem, postigao je normu kandidata za majstora za samo dvije godine. 1939. godine, najjači šahista u zemlji, budući šampion svijeta Mihail Botvinik, obratio je pažnju na talentovanog mladića i postao mu učitelj.
Godine 1945, Tajmanov je debitovao na šampionatima Lenjingrada. Tri godine kasnije postao je šampion grada i kvalifikovao se za šampionat SSSR-a. Konkurencija je bila nevjerojatno jaka, jer su sovjetski šahisti dominirali na međunarodnoj sceni. 1952. godine Tajmanov je na kraju turnira podijelio prvo mjesto sa svojim bivšim učiteljem Mihailom Botvinikom, svjetskim šampionom. Prema pravilima, između lidera su odigrane dodatne partije, a mladi Lenjingrađanin je izgubio od Botvinika.
Četiri godine kasnije, Tajmanov je ponovo podijelio prvo mjesto na šampionatu SSSR-a sa Borisom Spaskijem, budućim svjetskim šampionom, i Jurijem Averbahom, ali je u dodatnom turniru pobijedio njih i osvojio zlatnu medalju.
MEĐU NAJJAČIMA
Vrhunac šahovske karijere Marka Tajmanova dogodio se na prelazu iz 1960-ih u 1970-e. Do tog trenutka, kako smatra šahovski komentator Aleksandar Kruglikov, on je dovršio svoj stil igre do savršenstva.
„Tajmanov je bio suptilan taktičar. Sjajno je poznavao Nimcovičevu odbranu, proučio je sve varijante tog otvaranja. Čak je napisao knjigu „Nimcovičeva odbrana“, koja je prevedena na njemački i druge jezike. Umio je da polako stiče prednost na tabli, nije volio da rizikuje. 1970. godine u Beogradu je organizovan „Meč vijeka“ u šahu između reprezentacije SSSR-a i svijeta. Tajmanov je igrao za našu ekipu na sedmoj tabli, a u timu su bili svjetski šampion Boris Spaski i četiri bivša šampiona svijeta: Mihail Botvinik, Vasili Smislov, Mihail Talj, Tigran Petrosjan, kao i izuzetni velemajstori Viktor Korčnoj, Lev Polugajevski, Efim Geler, Paul Keres. Mark Evgenjevič je tada dobio svoj mikromeč od velemajstora Volfganga Ulmana iz DDR-a. Bio je na usponu“, priseća se šahovski stručnjak.
PORAZ OD GENIJA
1971.godine Mark Tajmanov je, uspješno nastupivši na međuzonskom turniru, postao učesnik borbe za šahovsku krunu. Bio je jedan od osam kandidata, a u četvrtfinalu je žreb spojio njega sa Amerikancem Bobijem Fišerom. Velemajstora iz SAD mnogi i danas smatraju genijem, iako čovjekom sa velikim ekscentričnostima. Prije meča, Tajmanov je bio optimističan, u intervjuima je govorio da ide na pobjedu i procjenjivao svoje šanse prilično visoko.
Fišer je, naravno, bio favorit, ali rezultat je sve iznenadio. Predstavnik sovjetske šahovske škole izgubio je šest partija zaredom, i crnim i bijelim figurama. Bio je to pravi katastrofalan poraz.
Nekoliko godina kasnije, Tajmanov je napisao knjigu sa ironičnim nazivom „Bio sam žrtva Fišera“. Prema mišljenju Aleksandra Kruglikova, lenjingradski velemajstor nije baš objektivno ocijenio svoj nastup.
„Pokušao je da objasni da je izgubio zbog svojih grešaka koje nije trebalo da napravi. Sa svim poštovanjem prema Marku Evgenjeviču, treba priznati da on tada nije imao šanse. Fišer je tada također govorio da mu je bilo teško sa Tajmanovim, ali da je vrlo poštovao šahiste iz naše zemlje i nije želio da uvrijedi protivnika. Takav poraz nije prošao bez traga za Tajmanova. Sjećam se da je nakon meča otišao u Šahovski klub Čigorina u Lenjingradu i izgledao je potišteno. Bilo ga je stid zbog takvog poraza, iako je nakon što je Fišer u polufinalu sa istim rezultatom 6:0 pobijedio Danca Benta Larsena, postalo jasno da nije bilo razloga za stid. Ali Tajmanov je nakon toga mnogo oslabio, iako je povremeno osvajao turnire, više nije dostigao prethodni nivo. Usput, ni Larsen nakon što je izgubio sa takvim rezultatom od Fišera više nije blistao“, smatra šahovski komentator.
KAŽNJENJE BEZ ZLOČINA
Poraz sa rezultatom koji su smatrali nedopustivim za jednog od najjačih velemajstora Sovjetskog Saveza sportske vlasti su praktično smatrale sabotažom. Vladimir Visocki je u pesmi o meču za šahovsku krunu izrazio mišljenje miliona svojih sugrađana: „Šta ste tamo, poludjeli? Srušili ste šahovski prestiž…“
Tajmanovu su oduzeli zvanje zaslužnog majstora sporta SSSR-a, prestali su da mu isplaćuju tzv. stipendiju kao članu reprezentacije zemlje, zabranili su mu da izlazi na međunarodne turnire. Zadržali su mu samo zvanje međunarodnog velemajstora, jer to nije bilo u nadležnosti sovjetskih sportskih funkcionera.
Dodatno, sa Tajmanovim se 1971. godine dogodila neprijatnost druge vrste. Na aerodromu, po povratku iz Vankuvera, gdje je odigran meč sa Fišerom, carinici su pronašli u njegovom prtljagu knjigu Aleksandra Solženjicina „U prvom krugu“, koja je bila zabranjena za objavljivanje u SSSR-u. Velemajstor je govorio da je Solženjicin član Saveza pisaca, živi na slobodi, iako ga ne štampaju, i kao da nije znao da knjige opasnog pisca ne mogu da se uvoze.
Na carini kod Tajmanova nisu našli samo antisovjetsku literaturu. Kako se seća Aleksandar Kruglikov, u šahovskim krugovima brzo je saznano da su velemajstora mogli optužiti za postupak koji je tada bio krivično delo prema sovjetskom zakonodavstvu.
„Tajmanovu su pronašli koverat sa holandskim guldenima. Dao mu ih je predsjednik Međunarodne šahovske federacije Maks Eve i zamolio ga da ih preda sovjetskom velemajstoru Salo Floru. U deklaraciji te pare nije naveo, a uvoz valute je ozbiljan prekršaj. Mark Evgenjevič je tada prošao sa lakim posledicama, moglo je da se završi mnogo gore“, razmišlja šahovski novinar.
Skandal oko pronalaska na carini nije se previše razglašavao. Postepeno su postali blaži u vezi sa porazom sa neprimerenim rezultatom. Bobi Fišer je u finalu turnira kandidata sigurnom pobedom savladao bivšeg šampiona sveta Tigrana Petrosjana, a u finalu je ponovo pobijedio Borisa Spaskog i postao 11. svetski šampion. I više nije odigrao nijednu partiju na zvaničnim turnirima, povukavši se iz šaha nepobjeđen. Meč sa genijem, iako izgubljen, postao je za Marka Tajmanova vrhunac njegove šahovske karijere.
JEDAN OD NAJBOLJIH KLAVIRISTA
Marka Tajmanova su zvali „najbolji šahista među muzičarima i najbolji muzičar među šahistima“, što njemu nije bilo previše drago. Ipak, on je u šali govorio da tokom svog života nikada nije mogao da odluči šta mu je važnije: šah ili muzika.
U SSSR-u nije postojala profesija „šahista“, pa su svi velemajstori zvanično imali druge funkcije: treneri, novinari. Slučaj Tajmanova bio je specijalan, smatra Aleksandar Kruglikov: on je u šahu bio pravi amater.
„Glavna okupacija Marka Evgenjeviča bila je muzika. Često je nastupao, išao na turneje više nego na turnire. Šahu nije posvećivao sav svoj vremenski prostor. U tome bih ga uporedio sa Mihailom Botvinikom. I on je, pre svega, bio ozbiljan naučnik, istaknuti kibernetičar. Tek nakon poraza u mečevima za šampionsku titulu, Botvinik se na neki period bavio šahom kako bi se pripremio za revanš. Osvojio bi revanš i ponovo se povukao u nauku. Sigurno je da bi, da nije bilo muzike, Tajmanov postigao mnogo više kao šahista“, razmišlja stručnjak.
DOBAR ČOVJEK
Šah, kao i svaki sport, zahtijeva posebne karakteristike ličnosti i želju da budete prvi. Tajmanov je savršeno razumio da ima drugačiji karakter, priznajući da mu je nedostajalo sportsko nadmetanje.
„Mark Evgenjevič je bio vrlo nježan po prirodi. Nedostajalo mu je zle volje, volje za pobjedom, za razliku od drugih šahista njegove generacije: Igora Bondarevskog, Isaka Boloslavskog, Efima Gelera. Ne govorim o Viktoru Korčnoju, koji je priznavao da mora da mrzi svog protivnika kako bi ga pobijedio. I u životu, za razliku od drugih lenjingradskih velemajstora, nije ulazio u konflikte sa rukovodstvom šahovske federacije grada, čak i kada se nije slagao sa njihovim odlukama“, priseća se Aleksandar Kruglikov.
Završivši sportsku karijeru šahista, Tajmanov je nastupao kao analitičar, pišući o šahovskim takmičenjima u medijima. Bavio se šahovskom teorijom i napisao nekoliko knjiga u kojima je govorio o susretima, i to ne samo za šahovskom tablom, sa slavnim ličnostima: Vinstonom Čerčilom, Aleksandrom Vertinskim, Olgom Knipeper-Čehovom, Če Gevarom i mnogima drugim.
Čak ni u najtežim vremenima za zemlju nije napustio Rusiju. Uspio je da otvori dječiju šahovsku školu u Petrogradu koja i danas radi i nosi ime Marka Tajmanova. Djeca tamo uče ljepotu drevne igre.
„Moram da zahvalim Bogu na sudbini koju mi je poklonio“, govorio je velemajstor. „Da, nisam postao svjetski šampion. To, između ostalog, zato što borba za šahovsku krunu zahtijeva strogo, a ponekad i surovo ponašanje prema protivnicima. Ja nikada nisam želio da potlačim svoje protivnike.“
Mark Evgenjevič Tajmanov (1926–2016) – šahista, međunarodni velemajstor (1952), zasluženi majstor sporta SSSR-a (zvanje mu je vraćeno 1991. godine). Šampion SSSR-a (1956), petostruki šampion Lenjingrada (1948, 1950, 1952, 1961, 1973). Nastupao je za reprezentaciju SSSR-a, pobjednik šahovske Olimpijade (1956), četvorostruki pobjednik timskog šampionata Evrope. Učesnik „Meča vijeka“ (1970, SSSR – Svjetska reprezentacija), igrao je na sedmoj tabli za SSSR, rezultat 2,5:1,5. Pobijedio je na međunarodnim turnirima u Drezdenu, Lenjingradu, Dortmundu, Helsinkiju, Bukureštu, Lisabonu.