Kapablanka u Rusiji (24.nastavak)

V.Linder, I.Linder, Moskva, „Sovjetska Rusija“, 1988.g.

MOSKVA, 1925: ŠAMPION OSVAJA SRCA

Godine 1925. Kapablanka je ponovo doputovao u Rusiju da učestvuje na prvom Moskovskom međunarodnom turniru. Odgovorni sekretar Savezne šahovske sekcije i turnirskog komiteta V. E. Jeremejev tako se prisjećao susreta sa svjetskim šampionom:
„Stigao je voz, a na vratima se pojavio Kapablanka, prijateljski se smiješeći i mašući šeširom. Lijep, elegantan, s izuzetnim manirima diplomate i vrlo komunikativan, ostavio je sjajan utisak. Odmah je započet prijateljski razgovor.“

Mnogo toga je Kapablanku podsjećalo na njegov prvi dolazak: jednako oduševljen doček, poznata lica, opet novembar… Ipak, sa svakim korakom Kapablanka je osjećao da je stigao u sasvim drugu zemlju. A ono što je saznao od svojih novih poznanika o šahovskom životu Sovjetske Republike nije moglo da ne zadivi kubanskog velemajstora.

Ni glad ni razaranja, povezana s dugim godinama ratnih stradanja, nisu omele održavanje Svesavezne olimpijade u Moskvi 1920. godine, čiji je pobjednik postao Aleksandar Aljehin. Ubrzo je on, dobivši pasoš za inostranstvo, napustio zemlju i potom ostao u emigraciji. Aljehin je ostvario velike uspjehe na međunarodnim turnirima i počeo da se priprema za meč s Kapablankom. Uspjehe u inostranstvu postigao je i Efim Bogoljubov. Novi sjaj pokazali su talenti šahista poput Petra Romanovskog, Aleksandra Iljin-Ženevskog, Grigorija Levenfiša i Ilje Rabinoviča. Posljednji pomenuti te 1925. godine zauzeo je 7. mjesto na velikom međunarodnom turniru u Badenu, nadmašivši korifeje šaha kao što su Grünfeld, Reti, Špilman, Tarraš i drugi.

Da bi se ispitala snaga sovjetskih šahista, a ujedno zadovoljio sve veći interes naroda za šah, organizovan je taj Moskovski međunarodni turnir, na koji je Sovjetska vlada izdvojila 30.000 rubalja. Po prvi put takmičenje se održavalo od sredstava države, a ne privatne kompanije ili mecena. Za učesnike turnira stvoreni su dobri uslovi, a pozvani su vodeći šahisti tog vremena — svjetski šampion Hose Raul Kapablanka, bivši šampion Emanuel Lasker, velemajstori Rudolf Špilman, Rihard Reti, Akiba Rubinštajn, Frank Maršal i drugi.

Neki strani novinari, ističući jak sastav turnira, istovremeno su izražavali sumnju: nije li previše „autsajdera i kandidata za posljednja mjesta“? Time su aludirali na sovjetske učesnike, koji su uključeni u turnir kao pobjednici posljednjeg prvenstva SSSR-a i kvalifikacionih takmičenja, ali nisu imali ozbiljno iskustvo na međunarodnoj sceni i zato su na Zapadu bili malo poznati. Ipak, interesovanje za Moskovsko takmičenje bilo je ogromno. Nije slučajno što su samo za strane novinare u press-birou turnira izdane 32 stalne akreditacije.

Otvaranje turnira održano je 9. novembra u prepunoј Plavoj sali Doma sindikata. Atmosferu otvaranja živo je opisao u knjizi posvećenoj turniru jedan od njegovih učesnika, majstor Iljin-Ženevski.

„Publika, koja je do posljednjeg mjesta ispunila salu, s ogromnim interesom i žarkom radoznalošću posmatrala je tek pristigle strance. Mnogi su čak ustajali sa svojih mjesta i penjali se na stolice. Odjednom — neočekivano — prolama se gromki aplauz. Aplauz sve jače raste i prelazi u pravu ovaciju. Pojavio se svjetski šampion Hose Raul Kapablanka. Smiješeći se i klanjajući desno i lijevo, probija se prema prvim redovima, gdje su preduzimljivi organizatori ostavili slobodno mjesto baš za njega. Ponovo gromki aplauz. To je Lasker…“

Da, Moskovljane je čekalo izuzetno zanimljivo rivalstvo — novi dvoboj dvojice velikih šahovskih boraca. Lasker ili Kapablanka? A možda će prvu nagradu osvojiti neko treći: najmlađi učesnik turnira, brzonogi i talentovani Meksikanac Karlos Tore, ili u posljednje vrijeme izuzetno uspješni šampion SSSR-a E. D. Bogoljubov. A možda će staru slavu povratiti i Akiba Rubinštajn, koji je odlično igrao tokom ljeta u Marijenbadu, gdje je podijelio 1–2. mjesto s Nimcovičem? Mnoga pitanja su mučila ljubitelje šaha uoči turnira, i, naravno, nijedan prognozer ne bi mogao dati tačan odgovor! Na ta pitanja moglo je odgovoriti samo samo takmičenje!

Igra se odvijala u samom centru prestonice, u Fontanskoj sali Drugog doma Sovjeta (hotel „Metropol“). Usred sale nalazila se fontana, čije je mirno žuborenje, prema zamisli organizatora, trebalo da priguši spoljne šumove, a ujedno da donese osjećaj svježine — jer u prostoriji gdje je hiljadu i po gledalaca pratilo tok partija bilo je prilično zagušljivo.

Po volji žrijeba već u prvom kolu sastali su se Kapablanka i Lasker. Interesovanje za tu partiju bilo je izuzetno veliko. Ljubitelji šaha koji nisu uspjeli da nabave karte za prvi dan doslovno su preplavili ulicu i zaustavili saobraćaj, čekajući vijesti o toku borbe. „Kapablanka ima pozicionu prednost nakon 14 poteza!“ — to je obavještenje izazvalo burnu radost pristalica svjetskog šampiona. Ali evo novog izvještaja: „Nakon 29 poteza protivnici su se saglasili na remi!“ — uzdah olakšanja Laskerovih pristalica, i masa se polako razilazi…

Šta se zapravo desilo u toj partiji? Zašto svjetski šampion nije uspio da realizuje svoju prednost?

Po svemu sudeći, razlog je bio u tome što je Kapablanka imao pauzu od godinu i po dana bez ozbiljnog takmičarskog šaha. Najvjerovatnije još nije povratio svoju najbolju sportsku formu. A možda je uticalo i to što je bio umoran — jer dan prije početka turnira Kapablanka je održao simultanku u klubu „Dinamo“. Protiv njega je igralo 30 najjačih moskovskih šahista. Simultanka  je trajala sedam i po sati i završila se u Kapablankinu korist rezultatom +18, –1.

Kada je svjetski šampion u daminom gambitu stekao pozicionu prednost, Lasker je vidno nervozno reagovao i neprestano pušio cigaru, povremeno prekrivajući čitavu šahovsku tablu dimom. Nepušač Kapablanka se u tim trenucima mrštio, ali se držao izvanredno staloženo. Lasker je skoncentrisano i uporno nastojao da izjednači igru. Kada su, neposredno prije pauze, protivnici pristali na remi, svim članovima turnirskog komiteta je laknulo…

Detaljnije o ovom susretu ispričao je u svojim memoarima odgovorni sekretar turnirskog komiteta V. E. Jeremejev: partija Kapablanke s nedavno pobijeđenim rivalom Em. Laskerom odlikovala se korektnošću i plemenitošću manira u ponašanju obojice. Pošto su u to vrijeme imali zategnute odnose, nisu razgovarali niti su pokušavali da gledaju jedan drugome u oči, pa se predsjednik turnirskog komiteta N. D. Grigorjev veoma brinuo neće li partija izazvati kakav konflikt. Tek prema kraju turnira odnosi između Laskera i Kapablanke su se postepeno popravili, i na završnom banketu već su ljubazno razgovarali.

Moguće je da mu je neobična srdačnost i gostoljubivost s kojom su ga Moskovljani dočekivali donekle smetala da se potpuno usredsredi na igru. U svakom slučaju, baš kao i u Njujorku, počeo je turnir prilično mlako, ostvarivši svoju prvu pobjedu tek u četvrtom kolu protiv Engleza Jejtsa. U toj partiji Kapablanka je prvi put u životu zaigrao Aljehinovu odbranu crnim figurama. To je bilo toliko neočekivano za njegovog rivala da je, već nakon 18. poteza, kako primjećuje Tartakover, „partija zapravo bila završena — počinje tragedija, koja se sastoji u tome da bijeli mora po svaku cijenu izmisliti ‘nešto iz ničega’“. Nakon pauze Kapablanka je efektnom žrtvom dame natjerao protivnika na predaju u 39. potezu.

Sumirajući prva četiri kola, Tartakover je pisao da se „nadklasa“ ponašala vrlo uljudno prema „srednjoj klasi“. Pod „nadklasom“ Savieli Tartakover je, naravno, mislio na Kapablanku i Laskera.

„Svi samo žele da odigraju remi sa mnom, a ja tome ne mogu da se oduprem“, — širio je ruke Kapablanka, napravivši još dva remija.

(Nastaviće se)