Moskva 2003.
Turnir u Vadinxvejnu 1979. godine otvorio je premijer Holandije van Aht. Tu je bio prisutan i sovjetski ambasador Tolstikov, koji je u moje vrijeme bio partijski sekretar Lenjingrada.
– Znate li holandski izraz: „Držite zastavu visoko?“ – upitao me premijer, želeći mi uspjeh u turniru.
– A vi, Lenjingrađanine, držite nivo. Nivo, kažem, naš nivo držite, Lenjingrađanine – s namjernom grubošću ponovio je ambasador, čovjek krupne građe, niskog rasta, hruščovljevskog izgleda. Nisam znao koga da slušam, i uzdrman tim riječima, započeo sam prvu partiju s Karpovom. Riječi: „Drži nivo, Lenjingrađanine“ još dugo su me progonile.
Na Olimpijadama, prvenstvima Evrope i na međunarodnim turnirima redovno sam se susretao sa šahistima iz SSSR-a, ne samo za tablom. Većinu sam znao još iz vremena dok sam živio tamo, neki su mi bili i prijatelji. Kontakt sa emigrantom nije mogao biti odobren od strane vođe delegacije, koji je gotovo uvijek bio prisutan na inostranim turnirima gdje su igrali sovjetski šahisti. Zato smo se sretali uglavnom u nekoj sporednoj ulici, daleko od hotela, a ja sam šetnje birao po unaprijed razrađenim rutama.
U tadašnjoj sovjetskoj štampi moglo se naići na izraz „unutrašnji emigrant“. U tu kategoriju, bez sumnje, spadali su moji prijatelji. Za neke od njih, unutrašnja emigracija postala je preuska – napustili su Sovjetski Savez i danas žive po raznim zemljama.
Prilikom odlaska na međunarodne i druge zvanične turnire, sovjetskim velemajstorima su se uručivala dosijea o stranim učesnicima. Dosijea su obično sastavljali studenti šahovskog odsjeka Instituta za fizičku kulturu. U njima su se detaljno analizirale i pozitivne strane šahiste, i njegove slabosti. Dobivši od prijatelja, pročitao sam nekoliko puta karakteristike o samom sebi. Napisane su bile pametno, i čitao sam ih s velikim interesovanjem – uvijek je zanimljivo znati šta drugi misle o tebi, pogotovo oni koje uopšte ne poznaješ.
Skoro čitava emigracija prvog talasa sebe se više smatrala Rusima koji su se privremeno našli u inostranstvu, nego Rusima koji su napustili domovinu zauvijek.
Napustivši SSSR, znao sam da odlazim zauvijek. Takva su tada bila pravila igre: država je teško i nevoljno davala dozvole za emigraciju (ako ih je uopšte i davala), ali ta emigracija morala je biti potpuna i konačna – svaki pokušaj da se nakon toga posjeti zemlja bio je unaprijed osuđen na propast. Znao sam da nikada više neću vidjeti ni svoje bližnje, ni svoj rodni grad. S tim osjećajem – zauvijek! – i opraštao sam se. Kada su me u zapadnom periodu mog života pitali da li planiram da ikada više odem u Rusiju, obično sam odgovarao:
„Samo ako Lenjingrad opet postane Sankt Peterburg“, i čak su i najmaštovitiji jedva shvatali jasan smisao te rečenice.
Krajem 1974. mojoj majci nije bilo dozvoljeno da me posjeti u Amsterdamu, a pola godine kasnije nisam ni pokušao da se bezuspješno oprostim s njom u Lenjingradu.
U drugoj polovini avgusta 1982. zazvonio je telefon u mom stanu, i poslovni glas, saopštivši da će na jednom kruzeru biti održan revijalni šahovski turnir, predložio mi je da učestvujem. To mi nije bilo u planu: za pripreme za turnir u Tilburgu – tada najjači na svijetu – ostajalo je malo vremena. Odbio sam, ali sam prije nego što sam spustio slušalicu, upitao za rutu.
„Baltičko more – uobičajena ruta: Kopenhagen, Stokholm, Helsinki.“
„A poslije?“ – upitah.
„Poslije – Lenjingrad,“ ravnodušno odgovori on. Pogledao sam na kalendar – bio je 18. avgust – desetogodišnjica mog odlaska. Rekao sam da ću razmisliti.
Prijatelji i poznanici su me odvraćali od putovanja, a službenik iz Ministarstva spoljnih poslova u Hagu, kome sam se obratio za savjet, s pravom je primijetio:
„Naravno, imate holandski pasoš, ali nikad se ne zna, vi to najbolje znate.“
Rekoh sebi da su u pravu…
Nešto je zatreperilo u grudima kada je ujutru 12. septembra mladi graničar kraj brodskog mostića broda „Ledi Astor“ bacio moj pasoš u duboku kutiju, uručivši mi, kao i ostalim putnicima koji su išli na izlet u Ermitaž, dokument crvene boje. Otvorivši ga, moglo se pročitati pravilo ponašanja za putnike kruzera, i među prvim tačkama bila je baš ona zbog koje sam i krenuo na ovo putovanje: zabranjeno je obavljati bilo kakve individualne aktivnosti koje nisu dio ekskurzijskog programa.
Inturistov autobus se potpuno zaustavio na Dvortsovom mostu, zaglavivši se u gustoj masi ljudi u sportskoj odjeći. Kasnije sam saznao razlog: Dan trkača bio je jedan od najmasovnijih sportskih praznika u Sovjetskom Savezu.
Bio je divan septembarski dan, Neva je blistala na suncu, a kad sam se osvrnuo, s lijeve strane su se pružale zgrade univerziteta i Kunstkamere, a s desne strane – Rostralne kolone i Petropavlovska tvrđava. Vodič u autobusu nije gubila vrijeme:
„Pravo ispred nas je Ermitaž. Muzej posjeduje jednu od najvećih zbirki slika na svijetu. Ermitaž je osnovan…“
Ispred zgrade Ermitaža trebalo je da me čeka moja sestra, kojoj sam unaprijed javio.
Oko mi se, odviknuto za deset godina od poznatih kontura iz djetinjstva, lako prilagodilo. Najveće čudo bilo je u zvucima: prozori autobusa bili su otvoreni, i svi ljudi oko nas su razgovarali dok su trčali – na jeziku moje mladosti.
Poslije petnaestak minuta masa ljudi se razišla, i autobus je krenuo.
(Nastaviće se)