
Moskva 2003.
Genna Sosonko
Ruskom čitaocu
U predgovoru čitalac i pisac gledaju u različitim pravcima. Za čitaoca, knjiga je u budućnosti. Za pisca – u prošlosti. A i sama ova knjiga je o prošlosti. O prošlosti šaha i o ljudima šaha.
Ako za milione ljubitelja šah ostaje samo igra, na najvišem nivou on je postao sport i nauka, dok je od umjetnosti faktički ostalo samo jedno – vještina da se koriste najnovija naučna dostignuća. Šah, prolazeći kroz vijekove, potpuno je izgubio svoj prvobitni imidž razonode, zabave za dosadnog radžu. Moto Kraljevskog pozorišta u Kopenhagenu bio je: „Ne samo za zabavu“. Isti se moto može primijeniti i na savremeni šah.
Ali razliku između šaha nekad i sad nije lako odrediti. Indijanci Puri su, recimo, imali samo jednu riječ za juče, danas i sjutra – razliku su pravili gestovima: za juče su pokazivali unazad, za danas – nagore, a za sjutra – unaprijed. Kada bismo umjesto pojma vremena uzeli šah, mogli bismo zamisliti kakav je bio – osvrćući se unazad, raspravljati o tome kakav je danas – pokazujući prema gore, ka današnjim šampionima, ali da li možemo pogoditi kakav će postati – ako pružimo ruku unaprijed?
Kada ponovo igram partije majstora iz prošlosti i uporedim ih sa savremenim partijama, ponekad mi se čini da su ruševine ljepote ponekad ljepše od same ljepote. Koliko god da nas impresioniraju monumentalne građevine od stakla i betona, ni ruševine Pompeje nisu manje privlačne. Kao što ne možeš reći koja je muzika bolja – stara ili savremena, ne možeš tvrditi ni čije partije donose veće zadovoljstvo: Greka, Morfija, Štajnica, Kapablanke, Talja ili Kasparova. Na sreću, šah je višeslojan, i ima ljubitelja i za jedno, i za drugo, i za treće.
U mnogim oblastima – muzici, književnosti, politici – možeš da živiš na osnovu svoje reputacije. U šahu to ne prolazi: tu je sve vidljivo, i za stare zasluge se ne možeš sakriti. U ovoj igri nema napumpanih autoriteta. Nemoguće je zamisliti da se otkrije neko novo ime, izuzetan talenat koji je živio u doba Kapablanke, a da su ga savremenici previdjeli, ili da bude oboren status istaknutog igrača: vizit karta šahiste su njegove partije i rezultati. Šah traži stalni uspjeh, stalnu potvrdu titule, ugleda, klase. Zato je šah na najvišem nivou uvijek bio težak, ponekad i surov posao.
Prošlost o kojoj govorim u ovoj knjizi – nikada se neće vratiti. Mi živimo u „razčaranoj“ šahovskoj stvarnosti, i sumnjam da je moguće ponovo je začarati. Jako je teško događaje od prije 20, 30 ili 40 godina – istinu tog vremena – predstaviti kao istinu današnjice. Istina života je prolazna i promjenjiva. Pogotovo kada se radi o sovjetskom periodu – o osjećaju svijeta, običajima, zakonima – pisanim i nepisanim – tog vremena.
Kada se prisjećam sovjetskog šaha, pojmova koji svakim danom postaju sve nejasniji, pa čak i nerazumljivi novim generacijama, pitam se: ima li uopšte smisla čuvati sjećanje na tako uski dio kulture? Čini mi se da je odgovor – da. Svako ljudsko iskustvo vrijedi razumjeti i analizirati – pa tako i ono iz kojeg su izrasli svi šahovi druge polovine prošlog vijeka, i na kojem se temelji šah današnjice. Proučavanje tog iskustva omogućava da izvučemo važne zaključke ne samo o razvoju igre, već i o sistemu koji je tom razvoju doprinio. Herc je, proučavajući elektromagnetnu teoriju svjetlosti, pisao da matematičke formule imaju svoj sopstveni život. To isto se može reći i za šah. O njegovoj ljepoti i logici. Šah je pametniji od nas, pametniji čak i od svojih stvaralaca.
Savremeni šah je nezamisliv bez korišćenja klasičnih obrazaca iz prošlosti. Želio sam da ispričam o ljudima koji su te obrasce stvarali. Pokušao sam da njihova imena ispišem na morskom pijesku, prije nego što ih nadolazeći talas zauvijek izbriše i rastvori u istoriji kompjuterskog šaha novog vijeka.
Mnoge junake ove knjige sreo sam još dok sam živio u Lenjingradu, iako sam tada faktički već emigrirao na Zapad. Zato su rečenice koje ćete pročitati napisane, naravno, u drugoj polovini mog života, ali su osjećanja postojala i tada – samo što ih tada nisam umio da izrazim.
Nakon što sam prije trideset godina napustio Sovjetski Savez, želio sam da sve što prije ostavim iza sebe, ali razliku između onoga od čega sam pobjegao i onoga od čega mi je bilo žao da odem, shvatio sam tek kad sam već otišao. Za one koji su ostali, prestao sam tada da se uklapam čak i u tužni uzdah pjesnika Saadija – postao sam istovremeno i onaj koga nema, i onaj koji je daleko.
Moje lenjingradske godine odmotavale su se kao beskonačna traka, ali sada je vrijeme počelo da se ubrzava na čudan način, poznat svima koji su ušli u posljednji krug. Kao u peščanom satu, čije je stakleno „strukovanje“ izlizano – pa pijesak sada ističe brže nego dok je sprava bila nova. U tom posljednjem dijelu puta, osjećaš da ne stariš toliko ti – koliko svijet oko tebe postaje mlađi. A šahovski – prije svih. Paradoksalno: šah postaje sve složenija igra, a šahisti sve jednostavniji ljudi. Možda zato što profesionalni šah traži sve više energije i vremena i ne trpi pored sebe nijednu drugu strast ili zanimanje.
Svi junaci ove knjige su iz skorošnjeg prošlog vremena, koje danas izgleda udaljeno i zagonetno, naročito mladim generacijama šahista, koji gledaju na svoje velike prethodnike kao na neku ujednačenu masu, u kojoj je Botvinik savremenik Štajnica, a Talj – Morfija. Ne pretendujem da sam ih prikazao potpuno i do kraja. Znam koliko je nedostatan instrument zvan pamćenje – jer često nam ne daje ono što želimo ili biramo, nego ono što samo ono odluči da nam pokaže. Ljudsko pamćenje je kao reflektor: osvjetljava pojedine momente, dok sve ostalo ostaje u neprobojnim sjenkama.
U knjizi su i portreti onih koje sam upoznao već na Zapadu. Želio sam da te ljude prikažem ne samo kroz šah, već i u njihovim odnosima s drugima, u društvima koja su se bitno razlikovala od onih u kojima je većina mojih junaka provela život, kao i ja – prvu polovinu svog života. Govoreći o drugima, otkrivao sam i sebe, nastojeći da prevaziđem stid poznat svakome ko mora da priča o sebi. Lutajući svijetom koji se otvorio na širom i istovremeno postao tako mali, vraćajući se na mjesta na kojima sam susretao junake ove knjige, primjećujem apsurdni paradoks: moguće je vratiti se u prostoru, ali nije moguće vratiti se u vremenu. Sve je ostalo na svom mjestu: kuća na Park aveniji u Njujorku, gdje je živjela Olga Kapablanka, kafić u Amsterdamu u kojem sam još juče pio kafu sa Salom Florom, statua Bude u Borobuduru pored koje je stajao Toni Majls, i šahovski klub u Aničkovom dvorcu u Peterburgu, koji me pamti kao malog dječaka. Ali vrijeme – to čudesno, neuhvatljivo vrijeme – otišlo je zauvijek. I sva čar prošlosti je baš u tome – što je prošla, što je zavjesa spuštena, a na sceni su već nove kulise za drugu predstavu.
Dio eseja iz ove knjige već je bio objavljen – ali se verzije na ruskom i na drugim jezicima ne poklapaju. U tekstovima objavljenim na engleskom, stranice posvećene temama i pojavama koje su razumljive samo ruskom čitaocu, koji zna sovjetsko vrijeme ne iz priče, često su bile skraćene ili potpuno izostavljene. S druge strane, objavljivanje na ruskom jeziku često je nailazilo na otpor urednika koji su smatrali da pojedine rečenice – a još više same ideje – nekome mogu zasmetati. Odgojeni u duhu sovjetske vlasti, ti urednici nisu umjeli da na tekst gledaju bez konjunkturnog pristupa, bez autocenzure – čak i kada ona više nije štitila državu, već interese konkretnih pojedinaca.
Eseji koje sada objavljujem bez skraćivanja i uvijanja, na jeziku na kojem su i napisani, najpotpunije prikazuju ono što sam uradio u poslednjoj deceniji.
Amsterdam, novembar 2002.
(Nastaviće se)