V.Linder, I.Linder, Moskva, „Sovjetska Rusija“, 1988.g.
Time je autor Moje šahovske karijere želio da pokaže čitaocima svoje poglede na šahovsko stvaralaštvo, da ispriča o mijenjanju i usavršavanju stila igre, o tome da je dostigao takav nivo na kojem je — i po sportskim uspjesima i po stvaralačkom sadržaju partija — dostojan da se bori za najčasniju šahovsku titulu.
I upravo tako je šahovski svijet doživio Kapablankinu knjigu. Ali prije svega, svi su ocijenili njene kvalitete u čisto šahovskom pogledu: 30 najboljih partija kubanskog velemajstora bilo je propraćeno njegovim sopstvenim komentarima i moglo je poslužiti kao odličan nastavni materijal za proučavanje šahovske igre. Veliko interesovanje izazvao je i sam žanr djela — prvi put se pojavila autobiografija jednog istaknutog šahiste. I premda knjiga nije mnogo dopunila već poznata saznanja o ličnom životu i sportskoj karijeri Kapablanke, ona je bacila snažno svjetlo na drugu stranu njegove šahovske biografije.
„Pred nama,“ pisao je u predgovoru jednog od sovjetskih izdanja poznati šahista i pisac, profesor Lenjingradskog univerziteta Aleksandar Smirnov, „pojavljuje se slika postepenog usavršavanja, niz uzastopnih etapa koje je veliki šahista prošao u njihovoj logičkoj povezanosti, čitava istorija rasta njegovog šahovskog mišljenja. I ta slika dobija ne samo individualni, nego i opšti značaj. Konkretno, ona daje stvarnu, dokumentovanu potvrdu onoga što su mnogi teoretski pretpostavljali, ali do sada nije moglo dobiti tako jasno činjenično potvrđenje: naime, da se zamjena starog stila igre, koji se prvenstveno oslanjao na blistave kombinacije sa žrtvama i uopšte na estetske efekte, savremenim stilom — prije svega pozicionim, dosljednim i opreznim — objašnjava nikako promjenama u ukusima i temperamentu igrača posljednjih generacija, nego isključivo razvojem tehnike i podizanjem opšteg nivoa igre prosječnog profesionalnog šahiste, što ostavlja mnogo manje prilika za uspješno sprovođenje ‘lijepih kombinacija’.“
Što se tiče tona izvjesnog samouveličavanja, koji ponegdje proviruje u knjizi, to se, kako s pravom primjećuje Smirnov, može razumjeti i oprostiti ako se ima u vidu da je ona pisana neposredno pred meč s Laskerom za svjetsko prvenstvo, u jeku pregovora koji su prijetili da se oduže ili čak potpuno prekinu. Jasno je da je u tom trenutku Kapablanka morao pokazati javnom mnijenju da je dostigao onaj nivo šahovske snage na kojem može s uspjehom osporavati palmu svjetskog prvaka.
Ali kako organizovati meč? Kako se dogovoriti s Laskerom o uzajamno prihvatljivim uslovima? Jer svjetski šampion je zahtijevao veliku novčanu naknadu. On je, naime, pisao da se želi zaštititi od „sudbine šahista koji su ili umrli od gladi, kao Kizericki, Cukertort, Mekenzi, ili su, poput Pilsberija i Štajnic, pali na teret društva i, posrnuvši, u duševnom rastrojstvu završili život u bolnici.“ Isto tako, bili su opravdani i drugi njegovi argumenti proizašli iz činjenice da je Lasker bio šahista profesionalac:
„Naravno, prigovoriće mi da se šah ne može priznati profesijom. Ali milioni šahista, koji analiziraju objavljene partije majstora, učeći iz njih i doživljavajući duhovno zadovoljstvo, ne bi smjeli da zastupaju takvo gledište… Ne može se zahtijevati od stvaralački nadarenih šahista da imaju sporednu profesiju, jer bi u tom slučaju samo rasipali svoje snage i vrijeme i ne bi razvili svoje sposobnosti do majstorstva ni u jednoj, ni u drugoj oblasti.“
Dakle, šahovska kruna je i dalje bila u rukama Laskera, koji je tokom čitavog rata živio u Berlinu. To su bile za njega, kako sam piše, „godine brige i gladi“. Tek poslije završetka rata Lasker posjećuje Švajcarsku, Dansku i Holandiju. Svuda su ga srdačno dočekivali. U Holandiji dolazi i do njegovog susreta s Kapablankom.
U februaru 1920. godine potpisali su sporazum s upravom Holandskog šahovskog saveza. A telegraf je prenio vijest po čitavom svijetu: meč će se igrati na 30 partija, s tempom od 15 poteza na sat, honorar 8 hiljada dolara; prva polovina meča u Holandiji, druga u Sjedinjenim Državama; pobjednik će biti onaj ko osvoji 15 i po poena.
Šahisti brojnih zemalja, „izgladnjeli“ za velikim šahovskim takmičenjima, pozdravili su ovaj sporazum. Mečevi za svjetsko prvenstvo uvijek su privlačili njihovu posebnu pažnju. A sada — toliko očekivani dvoboj! Izgledalo je kao da voz sa učesnicima budućeg meča punom brzinom juri ka svojoj krajnjoj stanici. Ali, nažalost, Holanđani nisu uspjeli obezbijediti finansijsku stranu, i pregovori o meču ponovo su zapali u ćorsokak…
Ubrzo su velemajstori dobili ponudu iz Argentine, od šahovskog kluba u Buenos Ajresu. Međutim, ni niži honorar ni predloženi uslovi nisu odgovarali Laskeru.
U junu 1920. godine svjetski šampion, ozlojeđen i razočaran tokom pregovora, objavio je da se odriče svog naslova u korist Kapablanke. Takav razvoj događaja niko nije očekivao. „Uzmite natrag svoje žezlo!“, „Morate igrati meč!“, „Šahovska kruna nije poklon unuku od djeda!“ — grmjele su novine. Kapablanka takođe nije želio da postane svjetski šampion na takav način.
Najzad, Havanski klub je ispunio Laskerove zahtjeve i u avgustu, na novim pregovorima u Holandiji, postignut je sporazum.
Novi su bili sljedeći uslovi — meč se igra do 24 partije, honorar iznosi 20 hiljada dolara, od kojih 11 pripada Laskeru. Pri tom se podrazumijevalo da će dio tog iznosa pokriti putne i ostale troškove. Meč je trebalo da počne krajem zime — početkom proljeća 1921. godine u Havani.
Doktor matematike i filozof Emanuel Lasker bio je daleko od praznovjerja; inače vjerovatno ne bi krenuo na Kubu brodom „Holandija“. Zar bi mu brod takvog imena mogao donijeti sreću?! Pa upravo su zbog Holanđana pregovori već jednom bili odloženi. Ali 15. februara Lasker i njegova supruga ukrcali su se na brod.
6.marta 1921. godine Lasker je stigao u prijestonicu Kube — Havanu, koja je, kako je pisao, „najljepše zimsko ljetovalište na svijetu“.
Uskoro je u Amsterdam poslao prvu od korespondencija o meču, koje se obavezao slati jednom sedmično.
(Nastaviće se)