Genna Sosonko: Moja svjedočenja (1.nastavak)

Moskva 2003.

Garri Kasparov

ODA SLOBODNOM ČOVJEKU

Nije tajna da su mnogi poznati šahisti, koji su u sovjetsko vrijeme otišli na Zapad, tamo uspjeli da se ostvare mnogo potpunije nego što bi to mogli kod kuće (najjači primjer – Korčnoj). Ali, oni su, po pravilu, odlazili već kao velemajstori, dok je Genna Sosonko, koji je napustio SSSR gotovo prvi, 1972. godine, bio „samo“ običan majstor iz Petrograda. Naselivši se u Holandiji, odmah se latio omiljenog posla: počeo je da sarađuje sa šahovskim časopisima i potpuno se posvetio turnirskoj šahovskoj sceni. Oštar iskorak koji je napravio u tridesetoj godini ostavlja snažan utisak. Sosonko je izrastao u velemajstora svjetske klase, jakog praktičara i vrlo solidnog teoretičara, šahistu stvaralačkog duha, koji traga za novim putevima i ima sopstvene ideje.

Osjeća se ta lenjingradska škola!

U tim godinama otkrio je i svoj dar za šahovsko novinarstvo, a posebno za publicistiku. Taj ga je žanr privlačio odavno. Genna, čovjek široke humanističke erudicije i oštrog kritičkog uma, duboko je zainteresovan za svijet šaha, njegove ljude i njegovu prošlost (što je danas prava rijetkost). Sretali smo se krajem 80-ih i često razgovarali o tim temama, raspravljali i o gorućim problemima šahovskog života.

Devedesetih godina mnoge njegove misli, izrečene u tim našim razgovorima, pretočene su u sjajne publicističke članke. Ti su se tekstovi potom pretvorili u knjigu „Znao sam Kapablanku“ (2001), koju sam čitao i iznova čitao s velikim zadovoljstvom. A sada je pred nama nova zbirka neponovljivih šahovsko-književnih eseja Genne Sosonka — „Moja svjedočenja“.

Pred očima čitaoca smjenjuje se galerija izvanrednih portreta, ispisanih s ljubavlju i poštovanjem prema šahu, uz odgovarajuću mjeru objektivnosti i distance. Pogledajte – to je šahovski svijet, njegovi junaci sa svim svojim vrlinama i manama! U taj neobični panteon ulaze najrazličitiji ljudi – oni koji su činili suštinu i smisao šahovskog postojanja. Autor duboko osjeća psihološku pozadinu i skrivene mehanizme događaja. I u svakoj rečenici osjeća se njegova želja da naš šahovski svijet učini makar malo boljim, čišćim i svjetlijim.

U vremenu propadanja ruskojezičnog šahovskog novinarstva i publicistike, Sosonko se danas za mene izdvaja kao nesumnjivo „šahista-pisac broj jedan“. Priznajem, njegovo posvećeno stvaralaštvo pomoglo mi je i u radu na mojoj knjizi „Moji veliki prethodnici“. Poželio sam da prikažem razvoj šahovske igre upravo kroz sudbine junaka prošlosti, da prenesem čitaocu ne samo poteze i varijante, već i samu atmosferu tih vremena.

Ali kako je Genna postigao takav nivo unutrašnje slobode? Evo njegovog sopstvenog priznanja:

„Moja sadašnjost postala je to što jeste upravo zahvaljujući prošlosti, koju sam želio da odbacim… Da bih osjetio Rusiju, morao sam da odem iz nje, da je vidim s distance.“

Da, imao je sreću da ode u onim godinama kada ga sovjetski kompleksi još nisu uspjeli potpuno zarobiti. Jer šahovska elita je i danas uglavnom sovjetska po svom mentalitetu; čak su i mnogi koji su otišli 80-ih i 90-ih ostali dušom u sovjetskom šahu. A da i ne govorimo o novinarima. Kada čitate mnoge današnje članke, neprestano osjećate neko politikanstvo, „prilagođavanje trenutnom vjetru“. Kod Genne toga nema ni traga! On je uspio da postane zaista slobodan čovjek, da se izdigne iznad borbe, iznad uslovnosti šahovskog svijeta. Veoma je važno to što on odlično poznaje taj svijet i sam je njegov sastavni dio, ali upravo zahvaljujući svom položaju nezavisnog posmatrača, koji oštro zapaža i dobro i loše, njegovi tekstovi su toliko bogati i uzbudljivi.

Njegovi portreti – to nije novinarstvo, to je prava književnost.
Sviđalo vam se to ili ne – tako je bilo!
I njega baš i ne zanima šta će o tome reći neki ugledni šahovski funkcioneri.

Genna Sosonko s pravom se može smatrati dostojnim nasljednikom najboljih tradicija šahovske književnosti prve polovine 20. vijeka – one koja se razvila u predvojnoj ruskoj emigraciji, a gotovo potpuno bila uništena u SSSR-u. Jer s početkom sovjetske dominacije u šahu, igra je postala izrazito politizovana i nestala je i najmanja mogućnost da se o ljudima govori istinito, pružajući im sveobuhvatne i objektivne karakteristike. Hvala Genni što je uspio da oživi taj žanr i stvori stil pripovijedanja koji pruža istinsko zadovoljstvo čak i najzahtjevnijem čitaocu.

Želim autoru ove knjige da još dugo nastavi da radi ono što radi najbolje na svijetu. Jer svaka njegova nova priča znači očuvanje djelića našeg šahovskog bića.
Meni se to čini izuzetno važnim, i nadam se da će Genna uspjeti da sačuva još mnogo karaktera i sudbina za buduće generacije. Ma koliko se šah mijenjao, njegova istorija će uvijek biti zanimljiva ljudima kao dio ljudske kulture.

Moskva, maj 2003.

(Nastaviće se)