Isak i Vladimir Linder
Moskva 2006
GLAVA 1
ŽIVOT I SUDBINA (nastavak)
Neostvareni umjetnik.
Koji Amerikanac potajno ne sanja da postane zvijezda Holivuda? Odgovor je jednostavan: Robert Džejms Fišer! A imao je čak i priliku da odigra samog sebe, kao što je to 1925. godine učinio kubanski šahovski genije Hoze Raul Kapablanka u filmu „Šahovska groznica“ reditelja Vsevoloda Pudovkina
I tako, pola vijeka kasnije, kada je poznatom filmskom reditelju Milošu Formanu predloženo da napiše scenario o jednom od poglavlja „hladnog rata“ – meču Fišer–Spaski – on je pristao, ali uz uslov:
– Za minut ću smisliti film o tome, ali pod jednim uslovom: Spaski i Fišer moraju igrati sami sebe.
Zatim je dodao:
„Bobi Fišer je genije, možda i najveći šahista u istoriji ove igre, ali je veoma složena ličnost. Tokom decenija sovjetski šahisti su držali šahovsku krunu i to se smatralo dokazom prednosti njihovog političkog sistema. Fišer je već razbio nekoliko vodećih sovjetskih igrača u mečevima kandidata, ali su oni očajnički nastojali da zadrže titulu i na Fišera je vršen snažan psihološki pritisak. Sovjeti su se nadali da će ga potpuno izbaciti iz kolosijeka i mora se priznati da im je zamalo pošlo za rukom da ga odvrate od Rejkjavika.
Šah me je oduvijek zanima i ova priča je bila izuzetno privlačna. Fišer je bio tako nevjerovatna ličnost da ga je bilo nemoguće glumiti: znao sam da nikada neću pronaći glumca koji bi mogao da stvori lik svjetskog prvaka sa makar djelićem one privlačnosti koju je Fišer zračio, čak i dok je samo sjedio za šahovskim stolom.“
Bila je 1977. godina… Bobi Fišer je živio u Pasadeni i činilo se da se malo interesuje za svjetovnu vrevu, ali ipak nije odbio susret sa slavnim autorom filma „Let iznad kukavičjeg gnijezda“ (1975), koji je osvojio pet „Oskara“ (usput, i sam Fišer je imao tri „Oskara“, doduše – šahovska).
Na sastanak sa Formanom Bobbi je došao u tamnim naočarima i s kačketom, u pratnji pedesetogodišnje dame po imenu Klaudija (moguće da je bila njegova starateljka iz „Svjetske crkve Božje“). Prvo što je Fišer učinio bilo je da izvadi tranzistorski radio i uključi ga, kako niko ne bi mogao da prisluškuje njihov razgovor! Kako se Forman sjeća, razgovor je bio miran i prijateljski. Ipak, Bobi je želio da sazna sve o tome kako se snima film. Na kraju reditelj nije izdržao i predložio je velemajstoru da inkognito prisustvuje snimanju i da sve vidi sopstvenim očima.
Bobi je ostao vjeran sebi: stigao je u tri sata ujutro (!) u pratnji iste starateljke u mjesto Barstou, gdje su se odvijala snimanja ratnog mjuzikla. Niko nije smio da zna za njegov dolazak, niko nije smio uopšte da ga prepozna!
Smjestivši šahovskog genija u svoj lični trejler (mobilnu ličnu prikolicu) i obećavši da ga niko neće uznemiravati, Forman se potpuno posvetio snimanju. Tog dana na raspolaganju je imao džipove, avione, helikoptere i hiljadu vojnika! Miloš se zanio poslom i privremeno zaboravio na svog tajnog gosta. Usred snimanja dogodilo se nepredviđeno – generator je otkazao! Da bi se spasila situacija, Formanov pomoćnik predložio je da se potrebni signal uzme iz režiserevogtrejlera. Naravno, Forman je podržao tu „sjajnu“ ideju! Kada se sjetio da se tamo nalazi Fišer, shvatio je da se dogodilo nepopravljivo i pojurio da spasi šahovskog genija. Kroz otvorena vrata ukazala mu se sljedeća slika:
„Bobi Fišer je ličio na malog dječaka koji se pravi da ga tu nema, iako je sjedio na stolici u samom središtu tijesnog prostora. Njegovo dugačko tijelo potpuno je zaklanjalo prolaz, tako da su se vidjele samo oči pune užasa. Jurile su lijevo–desno, prateći tehničare koji su prebacivali kablove preko Bobijevih dugih nogu.“
Forman više nije polagao nadu u nastavak odnosa, ali je Fišer pristao da večeraju u meksičkom restoranu i zasuo je režisera gomilom pitanja o procesu snimanja.
„Njegova radoznalost već me je počela zamarati, kada je iznenada snažan blic foto-aparata rasjekao tamu i Bobbi se opružio na podu. Pomislio je da su ga ponovo otkrili neki novinari, ali to su bili samo ljudi koji su se fotografisali ‘polaroidom’ u uglu sale. Možda griješim, ali učinilo mi se da je Bobbi bio razočaran. Sastajali smo se još nekoliko puta, ali sam na kraju shvatio da je Bobijev karakter potpuno nespojiv sa teškoćama filmskog snimanja i odustao sam od projekta.“
(Iz teksta S. Voronkova o knjizi M. Formana „Vrtlog“, u časopisu „64“, br. 7, 2001.)
(Nastaviće se)