V.Linder, I.Linder, Moskva, „Sovjetska Rusija“, 1988.g.
Kapablanka, međutim, nije bio uznemiren toliko neugodnim člankom Laskera, već, razumijevajući razloge njegovog pojavljivanja, nije smatrao potrebnim da na njega reaguje. Pogotovo što je i sam iskreno vjerovao da Rubinštajn, nakon briljantnih pobjeda 1912. godine, ima velike šanse na predstojećem turniru. Evo šta je Kapablanka pisao u svojoj knjizi „Moja šahovska karijera“:
„Nekoliko dana prije početka turnira, dr Bernštajn, Aljehin i ja sastali smo se u stanu potpredsjednika Sankt Peterburškog šahovskog društva (J. Sosnickog), i tada se dogodio sljedeći razgovor:
Bernštajn: „Pa, Kapa, turnir će biti žestok, što mislite? Ko od nas trojice (Lasker, Rubinštajn i ja) će zauzeti prvo mjesto, po vašem mišljenju?“
Kapablanka: „Mislim da će to biti Rubinštajn.“
Bernštajn: „Zašto? Lasker, istina, posljednjih godina se malo udaljio od šaha, a vi?“
Kapablanka: „Rubinštajn se sada osjeća sjajno i dugo se pripremao za ovaj turnir. Lasker, kako kažete, je nepouzdan jer se malo udaljio od šaha. Što se mene tiče, ja sam u vrlo lošem stanju. Moje zdravlje je sada narušeno, i biću zadovoljan ako zauzmem barem drugo mjesto.“**
21.aprila 1914. godine u prostorijama Šahovskog društva, smještenim u jednoj od zgrada na Litejnom prospektu, odigrano je prvo kolo turnira. Održavao se pred velikim brojem gledalaca. Kao što je kasnije prisjećao njemački velemajstor Tarash, iznenadila ga je ogromna posjeta:
„Već prvog dana prihod je iznosio 800 rubalja! Komitet je odredio cijene ulaznica kao na koncertu Karuza: za ulaz u dvoranu u kojoj sjede velemajstori — 5 rubalja, za ulaz u dvoranu gdje su postavljene demonstracione table — 2 rublje!“
Toliko visoka cijena ulaznica bila je izazvana velikim troškovima. Naime, samo je Lasker dobijao za svaku partiju 500 rubalja u zlatu.
Prvo kolo komentatori su nazvali istinski „crnim“ danom. Razlog je taj što su učesnici koji su igrali bijelim figurama uspjeli toga dana osvojiti samo po pola poena u pet partija! Tako se dogodilo jer su u prvom kolu svi favoriti igrali crnim figurama.
Već u trećem susreli su se kandidati za meč s Laskerom. Evo kako je njihov duel opisao dopisnik „Šahovskog glasnika“:
„Ponovo, kao u San Sebastijanu, Rubinštajn igra bijelim svoje glavno otvaranje daminog pješaka. Već u otvaranju stekao je ozbiljnu prednost, i činilo se da će ponovo uspjeti savladati svog glavnog rivala na šahovskoj sceni. Da bi se oslobodio gvozdenih klješta Rubinštajna, Kapablanka pribjegava svom omiljenom manevru. Težeći da zaoštri situaciju, žrtvuje pješaka, iako vjerojatno ne sasvim korektno. U veoma složenoj poziciji Rubinštajn pravi grešku, zahvaljujući kojoj Kapablanka forsira remi.“
Moguće je da je relativna neuspješnost u ovoj partiji izbacila Rubinštajna iz takta, pa on potom gubi dvije partije zaredom —od Laskers i Aljehins — dovodeći tako u pitanje svoju mogućnost učešća u finalu.
Suprotno tome, Kapablanka se sa svakim krugom sve više razvija. U šestom kolu već je u otvaranju (španska partija) stekao prednost nad Aljehinom. Zatim je brilijantnom žrtvom konja natjerao protivnika da premjesti svog kralja na suprotno krilo, gdje je našao svoj kraj.
U sedmom kolu Kapablanka je igrao s Bernštajnom. Tu partiju odigrao je zaista inspirisano, s nekom zapanjujućom lakoćom. Kao i u San Sebastijanu, uspio je u susretu s tim šahistom stvoriti remek-djelo. U otvaranju daminog pješaka, igrajući crnim figurama, Bernštajn je u 10. potezu žrtvovao jednog od centralnih pješaka. Kasnije će ovo nazvati „žrtvom halucinacija“. Ali, vrlo vjerovatno, jednostavno je pogrešno izračunao, ne predviđajući, očigledno, jak 16. potez bijelog b2 — b4!
U svakom slučaju, Bernštajnu se nimalo nije svidjelo da upravo ta partija bude proglašena najljepšom na turniru, i dugo je osporavao odluku žirija, koja je, međutim, bila nepokolebljiva…
Povodom dodjele ove partije prvom priznanju za ljepotu u štampi, razvila se žustra polemika, u kojoj ispravnost odluke žirija osporavali nisu samo Bernštajn, već i Tarash, koji je pretendovao na nagradu za svoju partiju s Nimcovičem (koja je dobila drugu nagradu). Kako je istakao Jevgenij Znosko-Borovski, član žirija, Tarasheva žrtva dva lovca i kvaliteta svakako je lijepa, ali ima taj nedostatak što kombinacija nije originalna — već se pojavila u sjajnoj partiji E. Laskera s I. Bauerom na međunarodnom turniru u Amsterdamu (1889).
„Obraćajući se sada kombinaciji Kapablanke,“ pisao je Znosko-Borovski, „prije svega moramo primijetiti da, ako su prve žrtve (16. b4 i 17. L:b5) prilično očigledne, žrtva kvaliteta u 22. potezu (K:c8) daleko nadmašuje kombinaciju Tarasha: ona se otvara veoma zanimljivim potezom (21. Lh4), zatim zaobilazi lažni trag (23. Ld6) i dovodi do predivne zamjene dama (27. K:e8), oduzimajući ukupno 14 poteza, završavajući samo sa dva pješaka vioška. Konačno, stvara poziciju ne manje „zagonetnu“ od matne pozicije Tarasha (što je zabilježila „Deutsche Schachzeitung“).“
U osmom kolu Lasker je pretrpio poraz. Ovog puta je pogrešno žrtvovao pješaka Bernštajnu, koji je iskoristio njegovu grešku i na taj način nadoknadio svoju neuspješnu partiju od prethodnog dana. Nakon ovog kola stvorila se potpuno nepredviđena situacija, pri kojoj ne samo Rubinštajn, već i Lasker možda neće ući u finale. Povodom toga učesnici su se šalili: dok velemajstori igraju finalni turnir, Lasker i Rubinštajn će odigrati meč za titulu svjetskog prvaka.
Ali Lasker je u tom trenutku pokazao volju i, osvojivši u posljednja tri kola 2½ poena, po riječima peterburške štampe, „uskočio na papučicu voza koji je kretao u finale“. Osim njega, u finale turnira ušli su Kapablanka, Tarash, Aljehin i Maršal.
(Nastaviće se)