Piše: Nikolaj Fuzik
*********
Javivši još u filtracionom logoru da je navodno, nakon mobilizacije, služio u Crvenoj armiji, Saharov je, moguće, izbjegao trenutne represalije po povratku u domovinu, ali se to sada oštro obilo o njega. Glavna tačka optužbe bila je dezertirstvo, a uz to – „izdaja domovini“ u obliku dobrovoljnog odlaska u Njemačku plus „pomaganje“ u vidu rada kao prevodilac komandanta logora. Tačke iznijete na sudskim raspravama, poput premlaćivanja sovjetskih građana i zlostavljanja nad njima, čak je i staljinovski sud smatrao nedokazanim. U svakom slučaju, to je učinio u vezi s najupečatljivijim epizodama koje su mu pripisivane, iako je Saharov priznao slučajeve fizičkog kažnjavanja kada je otkrivao krađe hrane ili radne odjeće logoraša od strane njegovih saboraca.
A još mu nisu „pripisali“ saradnju s američkom obavještajnom službom! A trudili su se – od nekog trenutka, gotovo na svakom saslušanju, poručnik Šapovalov je po nekoliko puta pitao: zašto ne pokazujete ništa o svojim vezama s američkom obavještajnom službom i o zadacima koje ste od nje dobijali kada ste se vraćali u SSSR? Saharov je sve kategorički negirao. Donjeckom kandidatu za majstora Vasiliju Sučku, Saharov je mnogo godina kasnije pričao da mu je istražitelj jednom toliko „dosadio“ da je Jurij Nikolaevič zaprijetio da će prestati razumjeti ruski jezik i odgovarati samo na ukrajinskom. Ako se ta epizoda stvarno dogodila, gotovo sigurno je to bilo tokom tih ispitivanja – čak i samo pri čitanju zapisnika počinješ misliti: „pa koliko još?!“.
Podsjetimo – to je bilo vrijeme Korejskog rata, koji je praktično bio posredni rat između SSSR-a i SAD-a. Naravno, služba u američkoj vojsci ili barem rad za nju sada je, umjesto pomoći saveznicima, bila gotovo najteže krivično djelo. Srećom, u konačnoj presudi o tome nije bilo riječi.
Već sljedećeg dana nakon suđenja, 8. marta, Saharov je napisao žalbu kasacionom sudu. Njen lajtmotiv bila je molba da se ukloni optužba za dezerterstvo. U izjavi je tvrdio da je, dok je bio u filtracionom logoru, kao mjesto službe naveo nikada ne postojeći 62. bataljon poljskih građevinskih jedinica. U stvarnosti, jedinica se zvala „ekipa 62-PS“, koja „nije imala ni jednog vojnika, nije imala uniformu ni oružje i nije se dijelila na bilo kakve vojne podjedinice (vod, četa i sl.)“. U žalbi je Saharov pokušao iznijeti detalje okolnosti koje su ga dva puta natjerale da se vrati kući u Stalino (zbrka u povlačećoj Crvenoj armiji, kontradiktorni podaci ili potpuni nedostatak informacija o situaciji na frontu itd.). U kasnijoj žalbi Saharov je dodao da nisu ni polagali zakletvu. Zapanjuje činjenica da tokom istrage nije bio uporan s ovim argumentima. Možda mu je neko to savjetovao tek nakon suđenja? Žalba je odbijena.
Za izdržavanje kazne poslali su ga u jedan od logora Ozerlaga (o „Vladimirskom centralu“, na koji upućuju Lazarev i Trosman, u predmetu se ništa ne navodi, iako nije isključeno da je Saharov mogao tamo završiti tokom prebacivanja). Kako piše Lazarev, od 1953. godine, dok je bio u mjestima lišenja slobode, Jurij Nikolaevič se dopisivao s nekim kijevskim šahistima, uključujući i višestruku šampionku Ukrajine Bertu Vajsberg. Njena unuk, veoma poznati kijevski umjetnik Matvej Vajsberg, u razgovoru sa mnom potvrdio je da je čitava njihova porodica imala posebno tople odnose s Jurijem Nikolaevičem, i da je Berta Josifovna, uprkos izuzetno ograničenim materijalnim sredstvima, redovno nalazila mogućnosti da mu šalje pakete, uključujući i šahovsku literaturu.
Čitavo to vrijeme Saharov, kao i njegova porodica (majka, tetka, supruga), neumorno su pisali žalbe i zahtjeve za preispitivanje slučaja. Posebno upada u oči sve sigurniji ton Jurija Nikolaeviča, koji povremeno prelazi iz molbe u sarkastičan, pa gotovo zahtjevan – on se nikako nije pomirio s okolnostima. Pored toga, nakon smrti Staljina (5. marta 1953.) svjež vjetar promjena stigao je i do mjesta zatvora, unoseći novu nadu. U žalbi na ime Generalnog tužioca SSSR-a od 30. avgusta 1954. godine, zbog proizvoljnosti rukovodstva Ozerlaga, on, nakon iznošenja okolnosti, traži da ga pošalju „u bilo koji logor, osim Ozerlog, gdje su sebi gnijezdo sagradili feudalni knezovi, sadisti i pijanci (što se lako može provjeriti) Kočetkov, Kasperovič, Plotnikov i dr. Inače, ako Vas zanima pitanje, da li je ikada trijezan komandant Tajšetske zatvora, st. poručnik Oranin – i to se lako može provjeriti“. Napomenimo da je potpukovnik Kočetkov u Vikipediji naveden kao jedan od komandanta Ozerlaga (i.o.).
Posljednja stranica gore pomenute žalbe
Napori do tada nisu davali vidljive rezultate, ali, ponavljamo, vrijeme se mijenjalo – pojavile su se realne nade za amnestiju. U žalbi od 28. oktobra 1955. godine, s molbom da se ubrza preispitivanje slučaja, nalaze se i ove rečenice: „…ubjedljivo molim da se saopšti rezultat preispitivanja slučaja, a ako još nije razmatran, da se [saopšti] hoće li uopće biti razmatran, jer me Uredba o amnestiji od 17. septembra, iz razloga koje ne razumijem, nije dotakla, a u mom istražnom predmetu dobra polovina predstavlja proizvod literarnog stvaralaštva istražnih organa“ (istaknuto od mene – N.F.).
Ovdje sam prisiljen da opovrgnem još jedan lijep mit, iznesen od strane Lazareva, a potom i nekih drugih autora: navodno je 1955. godine Saharov odbio amnestiju i, tražeći rehabilitaciju, odležao još godinu dana. U stvarnosti, sve je bilo upravo suprotno. Tako, u još jednoj žalbi na ime Generalnog tužioca SSSR-a, on piše: „Prema Uredbi Predsjedništva Vrhovnog Sovjeta SSSR-a od 17.09, podliježem amnestiji, međutim, zaključno sa 9. novembrom 1955. godine, lokalni organi nisu donijeli nikakvu odluku po mom predmetu. Pored toga, administracija logora mi je 9. novembra usmeno saopštila da me amnestija ne dotiče…“.
https://chesspro.ru/enciklopediya/yuriy-saharov-izlomy-sudby
2. septembar 2020.
(Nastaviće se)