Piše: Vladimir Nejštadt
25. decembar 2025.
GORLJIVI SLJEDBENIK CEREUŠNOG „LUDOG PSA“ – PITER RAJT, I KOJI BI MOGAO PONEKI ZANIMLJVI PODATAK DODATI OPISUJUĆI U SVOJOJ SKANDALOZNOJ KNJIZI SASTANAK PARTNERA IZ AMERIČKIH I BRITANSKIH SPECIJALNIH SLUŽBI U SEDIŠTU ANB.
A evo i ovakve rečenice: „Tajni rad Aleksandera u Centru za vladinu komunikaciju do danas ne može biti u potpunosti razotkriven“ – tim riječima završava se biografska bilješka nekadašnjeg glavnog britanskog kriptologa na sajtu te tajanstvene čeltnemske ustanove. Međutim, njihov veb-portal tu ne govori sve…
Naime, snažno svjetlo na višedecenijsku nevidljivu službu dvostrukog šampiona maglovitog Albionа bacio je bivši službenik MI5 (Bezbjednosne službe – Security Service) Piter Rajt u svojim memoarima Lovac na špijune (tekst je književno obradio engleski filmski reditelj i pisac Pol Gringras).
Rajt je u MI5 odradio punih 28 godina, a nakon odlaska u penziju emigrirao je u australijsku Tasmaniju, gdje se, radi preživljavanja, bavio uzgojem arapskih konja. U autobiografiji, prvi put objavljenoj 1985, optužio je svoju bivšu tajnu službu za ozbiljne propuste, predstavljajući je kao leglo „krtica“. Bila je to svojevrsna osveta. Naime, iz nekih formalnih razloga u Security Serviceu su mu uskratili punu penziju. Nemilosrdni škrtci! Doveli su ga, kako je tada pisala britanska štampa, do „potpunog siromaštva“…
Objavljujući knjigu-razotkrivanje, bivši kontraobavještajac je, govoreći prostim jezikom, računao da zaradi ozbiljan novac. I zaradio je – postao je milioner(!), jer su se njegova sjećanja više puta reizdavala i prevedena na niz jezika, uključujući i ruski, relativno nedavno.
Rukovodstvo Ujedinjenog Kraljevstva (čitaj – Gvozdena lejdi Margaret Tačer) uzalud je pokušavalo da zabrani objavljivanje knjige (koja je najprije izašla u Australiji), kao „sposobne da izazove haos u britanskim tajnim službama“, ali je to samo pomoglo da Lovac na špijune izraste u svjetski bestseler.
Piter Rajt je kao mogućeg agenta Kremlja razmatrao čak i samog premijera Velike Britanije Harolda Vilsona (ova fotografija Pitera preuzeta je iz izdanja na engleskom jeziku njegove zajedničke knjige sa Gringrasom Spycatcher).
U suštini, u svojim skandaloznim memoarima Rajt se pojavljuje kao marljiv sljedbenik dugogodišnjeg šefa kontraobavještajne službe CIA, Džejmsa Engletona, očigledno opsjednutog potragom za agentima KGB-a i s razlogom prozvanog „Bijesni pas“. Upoznali su se tokom prve službene posjete britanskog „lovca na špijune“ američkoj prestonici 1957. godine. Rajt o njemu piše s divljenjem: „Imao je um oštar poput britve i odlučnost da dobije Hladni rat“.
U oktobru 1961. ponovo su se sreli na konferenciji predstavnika američkih i britanskih specijalnih službi u sjedištu Agencije za nacionalnu bezbjednost u Fort Midu.
U sastavu britanske delegacije doputovali su i Hju Aleksander te njegov najbliži saradnik u kriptološkom odjeljenju i imenjak, Hju Denhem.
„Domaćine su predstavljali zamjenik direktora NSA Luis Tordela i njen vodeći kriptoanalitičar Art Levinson“, naveo je Rajt u Lovcu… i, nabrojavši sve prisutne, prešao na temu razmatranu na konferenciji – saradnju obavještajnih službi Starog i Novog svijeta u oblasti Signals Intelligence (SIGINT), odnosno radio-elektronske obavještajne djelatnosti.
A mi ćemo s naše strane dodati da su se Art Levinson i Hju Aleksander tada u Fort Midu sreli kao stari prijatelji, jer su se zbližili još – da, da – u Bletčli parku.
Artur je u ljeto 1943. stigao na Station X kao dvadesetdevetogodišnji poručnik, u sastavu 6811. američke signalne čete prebačene u to londonsko predgrađe, i bio „raspoređen“ u baraku broj 6 (pod komandu Stjuarta Milner-Barija, koji je upravo zamijenio Gordona Velčmana), a zatim se našao u Newmanriju (odjeljenju Maksa Njumana). A očigledno se solidno snalazio i u šahu, čim je izabran u reprezentaciju dešifrera za meč-susret s Oksfordcima pred sam kraj Drugog svjetskog rata… I nije iznevjerio svog prijatelja i kapitena – koji je igrao u ekipi na prvoj table.
Po završetku Drugog svjetskog rata Artur je u sastavu anglo-američke grupe upućen u poraženi Treći rajh radi potrage za njemačkom šifrarskom opremom i njemačkim kriptolozima (koje je i ispitivao). Dogurao je do čina potpukovnika i uvršten je u Kuću slavnih NSA.
Fotografija iz februarskog broja Vudovog časopisa „Chess“ iz 1945. godine. Meč je odigran 2. decembra 1944. u oksfordskom koledžu Balijol; počeo je u 14.30, a završen u 18.00.
I, usput, o Malkolmu Alfredu Čemberlenu, koji je nastupao na 8. tabli za ekipu „društva ljubitelja golfa, sira i šaha“, a bio je poznat kao MAK (po svojim inicijalima). Rođen je 1919. u Londonu, završio koledž Sidni-Saseks u Kembridžu. Na Station X prošao je isti put kao i Levinson – baraka br. 6, zatim Njumenri. Bio je sekretar šahovskog kluba Bletčlija, a poslije rata, kao i mnogi učesnici operacije „Ultra“, prešao je u Centar za vladinu komunikaciju (GCHQ). Bio je kapiten druge ekipe Čeltnemskog šahovskog kluba (koja se, po svemu sudeći, takođe sastojala isključivo od kriptološke bratije). Umro je u Čeltnemu 1999. godine.
(Nastaviće se)