Publika nije skidala pogled s konstruktora, sumnjajući da je on na neki način povezan s automatom i da upravlja njegovom igrom. Najčešće se među šapatom čula riječ magnetizam.
Međutim, Kempelén je dozvoljavao da se između njega i automata postavi magnet — što, naravno, ni najmanje nije uticalo na igru Turčina.
Nedaleko od automata nalazio se mali stočić. Tokom demonstracije, konstruktor bi na njega stavljao malu kutiju, u koju je s vremena na vrijeme tajanstveno zavirivao. Na pitanja znatiželjnih gledalaca odgovarao je da se u kutiji nalazi „glavna tajna“, bez koje automat ne može da igra.
Kempelén nije dugo pokazivao svoj automat u Beču — dvorskog savjetnika čekale su službene dužnosti.
Početkom 1771. godine Turčin je bio „konzervisan“ i punih deset godina nije davao znake života.
Godine 1781. sin Katarine II, ruski prijestolonasljednik Pavel, zajedno sa svojom suprugom Marijom Fjodorovnom, krenuo je na putovanje po Evropi. Prva stanica velikokneževskog para bila je prijestonica Austrije — Beč.
Car Josif II (sin Marije Terezije) poželio je da ruskog princa zadivi nečim izuzetnim.
Tada su mu savjetnici podsjetili na šahovski automat. Ponovo je bio pozvan Kempelén, i u određeno vrijeme obnovljeni Turčin pojavio se u svoj svojoj tajanstvenosti pred budućim ruskim carem i njegovom svitom.
Šahovski Turčin ostavio je Pavela bez daha. On je ubijedio austrijskog cara da pošalje Kempelena na put po Evropi i da ga, uz to, pozove i u Rusiju.
Takav razvoj događaja Kempelén nije planirao. Kada je stvarao tu „igračku“ za Mariju Tereziju, nije ni slutio da će mu donijeti takve posljedice.
Ipak, odbiti carevu naredbu nije mogao — i odlučio je da povede sa sobom još jedan automat, kako bi sačuvao svoj ugled pronalazača.
U to vrijeme bavio se proučavanjem mehanizma ljudskog govora i radio na stvaranju „govorne mašine“.
Mašina je predstavljala sanduk u koji se pomoću malih mijehova upumpavao vazduh.
Struja vazduha, prolazeći kroz cijevi, tjerala je da zatrepere posebne pločice, stvarajući ton određene visine. Razgovjetnost govora postizala se sistemom ventila koji su prekidali tok vazduha. Kada su se tipke pritiskale određenim redoslijedom, zvuci su se mogli prepoznati kao riječi.
Pošto su vibrirajuće pločice bile od metala, a rezonatorski dio napravljen od drveta, mašina je izgovarala riječi neprirodnim glasom, nalik na dječji.
Zbog toga se u nekim izvorima naziva lutkom koja oponaša dječji govor.
Svoj višegodišnji rad Kempelén je zaokružio 1791. godine, kada je u Beču objavio knjigu O mehanizmu ljudskog govora i o konstrukciji govorne mašine.
Pripremajući se za put po Evropi, Kempelén je čitavu godinu proveo u osami, usavršavajući svoje automate.
Nije izostalo ni nekoliko novina.
Turčin više nije samo igrao šah — on je sada i odgovarao na pitanja, drugim riječima, davao je intervjue.
Evo jednog od tih „pres-konferencijskih“ dijaloga, koji je opisao njemački matematičar Karl Fridrih Hindenburg u knjizi O šahovskom igraču gospodina fon Kempelena, objavljenoj u Lajpcigu 1784. godine:
— Koliko imate godina?
— Sto devedeset i dva mjeseca.
(Narodi Istoka računaju vrijeme po mjesecima.)
— Da li ste oženjeni?
— Imam mnogo žena.
(Aha, znači — harem.)
— Šta se nalazi u kutiji?
— Dio tajne.
(Najvažnije je sačuvati tajanstvenost.)
— Kako i zahvaljujući čemu se ova mašina pokreće?
— Zar niste vidjeli?
(Naravno da su vidjeli — Kempelén je, kao i uvijek, pokazivao unutrašnjost sanduka.)
Naravno, Turčin sve to nije izgovarao naglas.
Ispred njega je bila postavljena ploča s alfabetom, a on bi prstom pokazivao na potrebna slova; demonstrator je od njih slagao riječi i rečenice.
Zanimljivo je da je, na pitanje koliko kombinacija sadrži šahovska partija, Turčin pokazivao broj jedan, a zatim više puta nulu — kao da time prikazuje beskonačnost.
Ali Turčin, naravno, nije mogao čuti pitanja gledalaca. I zaista nije.
Poslije svakog pitanja demonstrator bi „čarobno“ zavirio u „glavnu tajnu“, a zatim bi navio automat različitim brojem okreta ključa, oponašajući neku vrstu veze s mašinom.
Početkom 1783. godine Kempelén je zajedno sa suprugom, dvoje djece i pomoćnikom poznatim pod imenom „gospodin Anton“, krenuo na dvogodišnje putovanje po Evropi.
Glavni cilj njegovih gostovanja bio je Pariz — i to ne bez razloga.
U drugoj polovini XVIII vijeka francuska prijestonica bila je zakonodavac šahovske mode.
Tamo je živio tada najjači šahista svijeta, Fransoa Andre Danikan Filidor, a čuveni šahovski kafé Režans uživalo je slavu daleko izvan granica Francuske.
„Pariz,“ pisao je 1761. godine francuski filozof Deni Didro, „to je ono mjesto na svijetu, a kafé Režans ono mjesto u Parizu, gdje se šah igra najbolje.“
U Parizu je Turčin igrao uspješno, iako je izgubio nekoliko partija od francuskih majstora.
Na pitanje da li je spreman da se susretne s Filidorom, skromno je odgovarao:
„Ne priliči mi da se nadmećem s tako jakim igračem.“
Ipak, taj susret se dogodio.
Filidor se tada nalazio na vrhuncu svoje slave. Njegov čuveni priručnik Analiza šahovske igre zauzimao je počasno mjesto u bibliotekama poznatih državnika i velikih mislilaca.
Po snazi je daleko nadmašivao sve evropske šahiste i igrao s njima jedino uz veliku foru — ili naslijepo, ne gledajući tablu.
Filidor nije bio samo najjači šahista svijeta, već i izvanredan kompozitor, jedan od stvaralaca francuske komične opere.
Na sopstvenom je iskustvu upoznao tegobe umjetničkog života, pa je prema svojim kolegama uvijek pokazivao poštovanje, razumijevanje i blagost.
Upravo na ta osjećanja pokušao je da se osloni Kempelén, kada je dan uoči susreta zatražio od Filidora audijenciju.
**************
Autor: Velemajstor Viktor Henkin

https://chesspro.ru/_events/2007/henkel.html
(Nastaviće se)