Piše: Sergej Voronkov
pisac, istoričar
„Jednom prilikom u slobodno vrijeme,“ – prisjećao se Duz, – „predložio mi je da zajedno pogledamo neke varijante u španskoj partiji s potezom 3…Sf6. Taj sistem je kasnije u teoriji dobio naziv berlinska odbrana. Sjećam se kako sam se u početku gubio u riječima i mislima, obuzet svetim strahopoštovanjem prema svjetskom šampionu. A Lasker kao da nije ni primjećivao moju tremu. Postavljao je pozicije, proučavao ih i s vremena na vrijeme tražio moje mišljenje.
Ubrzo je Lasker trebao da igra meč s Tarrašom. Ipak, teško je bilo pretpostaviti da se na taj način priprema za meč. Naime, nedugo prije toga potez 3…Sf6 sam Lasker je s uspjehom primijenio u meču protiv Maršala. Tarraš, naravno, nije mogao da to ne zna. Tako smo mislili mi, šahovski majstori onog doba, pred kojima je tajanstvena figura Laskera još uvijek stajala u svojoj nepristupačnosti.
Ali upravo se za Tarraša tada Lasker spremao. Meč je to pokazao. Jednostavno je Lasker proučavao te španske pozicije već s obzirom na Tarraša – tačnije rečeno, gledao ih je očima samog Tarraša…“
(Šah u SSSR-u, april 1980.)
Zato je Lasker, predstavljajući godinu kasnije u časopisu Niva (br. 10, 1909) učesnike turnira u Petrogradu, mogao ocijeniti Duza iz ličnog iskustva, a ne „iz druge ruke“:
„Tartakover i Duz-Hotimirski više vole složene pozicije. Oni se hrabro, ponekad i bezumno, upuštaju u vatru tamo gdje se drugi oprezno povlače; to je uobičajena strategija mladića. Kada sazru, oni će, vjerovatno, biti dostojni predstavnici šahovske umjetnosti.“
Partiju s Laskerom, međutim, Duz je odigrao smireno, bez „mladalačkog ludila“, završivši je preciznim napadom na kraljevskom krilu.
„Lasker, koji je igrao crnim figurama, zakasnio je 12 minuta. Ja sam stigao na vrijeme, ali sam od rastresenosti zaboravio da odigram prvi potez. Kad je Lasker stigao, od njegovog kašnjenja nisam nastradao on, nego ja, jer je moj sat već radio.
U otvaranju sam stekao prednost. Partija je zainteresovala sve Laskerove konkurente, naročito Rubinštajna. Jedan od Rubinštajnovih obožavalaca izrazio je organizatorima turnira bojazan da ću možda namjerno izgubiti od svjetskog šampiona, kome se, navodno, previše divim.
Ali nakon nekoliko poteza partija se zaista preokrenula u moju korist. Odigrao sam 42. odlučujući potez i od uzbuđenja otišao u drugu sobu. Ubrzo su mi javili da me Lasker poziva. Kad sam prišao stolu, Lasker se svečano podigao i čestitao mi na pobjedi.“
(Izabrane partije, 1953.)
Na završnom banketu svjetski šampion pozvao je svog „uvrjeđenog protivnika“ da mu bude gost ako ikad bude u Berlinu — čime se Duz, ljeti 1910. godine, na putu ka turniru u Hamburgu, i poslužio. Proveli su nekoliko dana zajedno, proučavajući japansku igru go, kojom je Lasker tada bio veoma zaluđen, a jedan dan su otišli i u kinematograf da pogledaju neki novi film braće Limijer. Najviše je Moskovljanina iznenadilo to što je Lasker, pošto je padala kiša, na kraju pozvao taksi da ga odveze na željezničku stanicu.
Skoro nedavno, prevodilac moje knjige „Remek-djela i drame šampionata SSSR-a“ na engleski jezik, Aleksej Zaharov, pronašao je u londonskom listu Acton Gazette (29. marta 1912) članak „Duz-Hotimirski“, u kojem Lasker tvrdi da je Duz učio… u bogosloviji! Sam Fjodor Ivanovič to je skrivao: u svojim memoarima neodređeno piše da nije imao „ni završeno obrazovanje, ni određenu profesiju“.
Lasker:
„Iako ima samo dvadeset osam godina (tačnije trideset), njegov život bio je bogat događajima. Dobivši obrazovanje pravoslavnog sveštenika, ‘popa’, odrekao se te karijere, stajući na stranu naroda protiv vladajućih klasa. Četiri puta je bio u zatvoru iz političkih razloga, a na kraju, da bi izbjegao progon, preselio se iz Kijeva u Moskvu. Tamo je živio u siromaštvu dok nije stekao naklonost nekih prijatelja šahista, koji su mu našli posao novinara u nekoliko novina. Čak i sada je siromašan, ali su mu potrebe male i ne teži da stekne mnogo. U šahu je borac. Kakva god bila pozicija, on čini sve što može. Pun je ideja za stvaranje napada. Vjerovatno je i u životu opasan protivnik. Ali njegov se antagonizam ispoljava isključivo na plemenit način.“
Na sljedeći turnir u Petrogradu (1914) Lasker je stigao nedjelju dana prije početka, o čemu sam saznao iz sjećanja Duza-Hotimirskog. I opet ga je pozvao u goste: „K meni je svratio Saburov mlađi – glavni organizator turnira – i rekao da je Lasker već u Petrogradu i da bi želio da se vidimo. Istog dana sam otišao k njemu. Svjetski šampion me zamolio da mu pozajmim šahovsku tablu i figure. Ponudio sam mu svoj komplet.
Dirljivo je bilo vidjeti kako Lasker, s neposrednošću koja mu je bila tako rijetka, odmah počinje da raspoređuje izlizanu, olovom otežanu, drvenu „šahovsku vojsku“. Po svemu se vidjelo da su mu sve misli već bile zaokupljene predstojećim turnirom. Ipak, nije mu promakla moja zabrinutost. Upitao me za razlog, i ja sam priznao da svakog časa očekujem rođenje svog prvenca. Pokušao je da me ohrabri.
Sutradan je došao k meni. Donio je na poklon malu, nešto manju od čajne, zlatnu kašičicu. ‘Ovo je od mene za bebu’, rekao je, pružajući mi dar. Dugo sam kasnije čuvao tu kašičicu kao dragocjeni suvenir.“
(Šah u SSSR-u, april 1980.)
U časopisnim i novinskim sjećanjima, kojih je Fjodor Ivanovič u posljednjim godinama života napisao prilično mnogo, on je mnogo iskreniji i življi nego u onim osušenim samocenzurom i, vjerujem, dodatno ugušenim izdavačkom redakturom memoarima iz Izabranih partija. I čemu se tome čuditi? Na zbirci je Duz radio početkom pedesetih, u zagušljivoj atmosferi kasnog staljinizma, kada je izgledalo kao da je sav zrak isisan iz sovjetske štampe — pa i iz šahovske…
Ali sjećanjima na susrete s Laskerom iz časopisa Šah u SSSR-u dvostruko je više pošlo za rukom: Fjodor Ivanovič ih nije napisao, nego ispričao — Moskovljaninu A. Hruljevu, koji je s Duzom razgovarao kad je ovaj već bio prikovan za postelju neizlječivom bolešću. A pričalac, prema riječima savremenika, Duz je bio izvanredan!
(Nastaviće se)