Genna Sosonko: David Sedmi (83.nastavak)

Moskva, 2014.

***********

Inteligencija se opire takvim primitivnim u suštini principima šaha, kao što su dobitak vremena i prostora. Vjerujte mi, znam šta govorim. Uzmite Laskerov mat protiv Šlehtera. Laskerovi potezi su nam djelovali tajanstveno, svi ti manevri topovima — „Kako fino!“ — govorili smo. A ako budem iskren, sve je to veoma primitivno. Veoma!

Od djetinjstva sam s poštovanjem gledao na sve manifestacije ljudskog duha, na djela stvaralaca ljudske vrste. Zato nikada nisam mislio da je šah nešto posebno, neobično. Mene zanima život u svom njegovom bogatstvu. Život. Život je prošao uzalud. Uzalud. Jer nisam svjetski prvak zato što mi je bilo stid pred svojim savješću. Sudbina mi je ostavila život. I zašto, zašto bih stavio krunu na sebe?

I za šta uopšte sva ta prvenstva? Neko je smislio… Razumijem da neko osvoji turnir, nazdravi mu se, podigne se pehar, ali šta je sa titulama? A FIDE — šta? Oni su trebali umjesto proslave 70. godišnjice FIDE u Parizu da se tamo okupe i samoraspuste!

Sad sve razvrstavam. Rukopise. Časopise, biltene. Nedavno sam naletio na jedan holandski šahovski časopis, hoćete da vam ga poklonim kad budete u Moskvi? A kad planirate doći? Ne, ništa nije potrebno. Pa, možda samo glavicu sira… Pa, francuski konjak će uvijek biti dobrodošao…

„…jer sam nakon međuzonskog turnira u Amsterdamu 1964. godine sve rekao otvoreno, iznio oštru kritiku Botvinika i njegovog  čitavog selekcionog sistema. I kako su me onda napadali u federaciji! Kako je Baturinski jakom zabrinut govorio: „Kako ste vi, sovjetski čovječe, mogli preko granice iznositi svoje lično mišljenje?“ I na Konstantinopoljskog je vikao: „A vi, kuda ste gledali?“

A kad su Botvinikovu na nekom predavanju u Jugoslaviji pitali — eto Bronštejn nešto predlaže u vezi prvenstva svijeta — on  nije ni dao da dovrši: „Ono što Bronštejn predlaže, uopšte ne treba ozbiljno razmatrati.“ O tome mi je kasnije pričala Milunka Lazarević…

Vidio sam Botvinika posljednji put u Rimu u februaru 1990. Sjedili smo u istom restoranu, mada za različitim stolovima. Do mene je dopro njegov izraz — „Ono što se sad dešava u Rusiji, to je povratak kapitalizmu.“ Da, upravo tako je rekao.

Ne, ništa ne treba. Pritisak mi je visok. Ne, nije nasljedno, sve je to od šaha, naravno…“

24.3.2000.
„Planirate li ići u Kijev? Već dugo nisam bio u Kijevu. Škola mi je bila na Koropenku. Sjedio sam u klupi i gledao na Andrijevsku crkvu, a šahovski klub je bio na raskršću Puškinske i Lenjina, ne znam kako se sad zovu te ulice.

…Odrekli ste se igranja na prvenstvu zemlje? Ko vas je zamijenio? Da, vjerovatno računar… Eto, vidite, kako sam pogodio. Stvarno računar? Uskoro će nas sve zamijeniti računarima.

Ko to sada može i da zamisli? Čitavu ogromnu šahovsku vojsku, sav taj višestepeni mehanizam? I ne samo igrače, nego i sve te organizatore, sudije, demonstratore, sudije turnira, osoblje?

Ne, nije slučajno što su Lasker i Kapablanka voljeli da borave u SSSR-u. A sve te ogromne gomile navijača i konjica, milicija, intervjui u novinama, oduševljeni obožavaoci? A u Evropi se sve zasnivalo na entuzijastima-usamljenicima, u najboljim slučajevima turnire bi posjećivalo nekoliko desetina ljubitelja, najčešće iz viših društvenih slojeva. Prije su za šah bili zainteresovani ljudi koji su imali slobodno vrijeme i određenu kulturu. Pa i poslije rata: Vajk aan Zee, Hastings… A kod nas — prvenstva SSSR-a, ogromni amfiteatri, blistavi lusteri, gomile ljudi!

„Vidim sebe na onoj sceni, igram s Keresom, a iznad scene ogroman transparent razvučen — ‘Pozdrav sovjetskim fizikokulturnicima!’ I ogroman Staljinov portret — možete li to da zamislite? Ja sam, razumijete, odgovarao za svoju zemlju. A tada nikakvih kompjutera nije bilo, a ja sam morao davati garancije da ću turnir da osvojim. Jer tada se od sovjetskih učesnika na svakom inostranom turniru tražila samo pobjeda. Za osvojen turnir davali su petsto rubalja, za pobjedu na Olimpijadi — hiljadu i po. Velike pare su to bile tada. Ali glavno je bilo — prvo mjesto. Pobjeda.

(Nastaviće se)