
Moskva, 2014.
***********

Prema „Enciklopediji snobizma“, pravi snob izbjegava ono što rade svi ostali, pri čemu se to odnosi ne samo na ponašanje, već i na ukuse, kupovine itd.
Opšte ponašanje Bronštajna vrlo se uklapa u ovu karakteristiku, iako bi se sam David žestoko pobunio protiv toga da ga nazovu „snobom“.
Jurij Averbah se prisjeća kako je jednom u Buenos Ajresu Bronštajn otišao u kupovinu s nekim iz poslanstva:
„Vraća se, nosi sliku. Domaćinima lica pala – ??? David: ‘Nisam mogao da kupujem nekakvo đubre pred ljudima iz poslanstva…’ Tada je iz Argentine donio ogroman komplet ploča neke opere. Poslije turnira u Vajk-an-Zeu nabavio je, na molbu Keresa, posebne gume za auto. Težina – sedamdeset kilograma, ogroman višak prtljaga. Morao je da pošalje kupovinu morskim putem. Supruga Marina, kad je vidjela te gume, plakala je: ‘Bar da si donio neki ruž za usne…’“
U Cirihu je 1953. godine kupio kofer lijekova. Mark Tajmanov se prisjećao zajedničkog odlaska u apoteku s kolegama, kada je Bronštajn pitao imaju li lijekove za anginu, pa su mu izložili čitav set pilula.
„Hvala, a nemate li još nešto?“ Donijeli su mu druge tablete.
„A možda imate još neka sredstva?“
Polica se ubrzo ispraznila, a David, plativši sve bez oklijevanja, na užas kolega zapanjenih tolikim suludim trošenjem dragocjene valute, trijumfalno je napustio apoteku.
Isječke iz novina i časopisa sa člancima o sebi čuvao je posebno, i oči su se zamarale od prezimena Bronštajn na najrazličitijim jezicima. Stalno je pregledavao te zbirke, nesposoban da ostavi po strani tu papirnu pjenu slave.
Nijedna bilješka u klupskom biltenu šahovskog kluba, pa makar bila otkucana na hektografu, nijedna primjedba, kompliment, pohvalna riječ, usput izgovorena nakon seanse simultanke, izraz zahvalnosti, cedulja, posveta u knjizi – nije smjela da se izgubi. Nije bio zaboravljen nijedan govor, nijedna čestitka.
Rečenica koju je usput izgovorio portir hotela, organizatorima turnira u Linaresu: „Taj čovjek je bio među četvoricom najboljih šahista svijeta“ – sačuvana je za potomstvo.
U sopstvenim knjigama Bronštajn navodi zdravice, komplimente, rečenice iz recenzija, detalje s plakata.
Kad god se ukaže prilika, sve što je o njemu rečeno s poštovanjem bilježi se na magnetofon, da bi potom, u tišini moskovskog stana, ponovo i ponovo slušao riječi o „jednom od najboljih šahista svijeta, koji je postao legenda još za života, i da bi, ako bi Bog igrao šah, igrao kao Bronštajn“.
U knjigama i intervjuima više puta se citira rečenica Maksa Evea, namijenjena onima dalekim od šaha: „To što radi Bronštajn – to je već ‘nadzirani šah’; on može da izračuna 20 poteza unaprijed, dok običnim smrtnicima ne polazi za rukom više od pet.“
Više puta se citira i Bent Larsen: „Ponekad mi se čini da je šah prije svega umjetnost; tada iznad svih stavljam Bronštajna.“
Nije zaboravljen ni Lari Evans, koji je svojevremeno proročanski objavio knjigu „Najbolje partije Davida Bronštajna 1944–1949“.
A da li se sjeća Leonid Šamkovič svojih planova da napiše knjigu s njegovim izabranim partijama? Nešto se ništa ne čuje od bivšeg moskovskog, a sada njujorškog velemajstora.
S ponosom se pripovijeda kako je krajem 1967. godine rekao rukovodiocima društva „Dinamo“ pri brojanju medalja, da je on, Bronštajn, „dvostruki pobjednik: te godine turnir Spartakijade se ujedno računao i kao ekipno prvenstvo zemlje, pa tako rukovodioci njegovu medalju mogu u izvještaju prikazati kao dvije“.
Tu su i – fotografije Fišera.
Šta je to privlačilo Bronštajna u ekscentričnom geniju? Strastvena odanost igri, fanatizam? Možda.
Ali nije li tu bilo i strahopoštovanja pred nemilosrdnim, bespoštednim šahom Amerikanca? Ili su uspjesi Fišera, koji je rušio sovjetske igrače, toliko duboko djelovali na Bronštajnovu dušu, da je Davidu jednostavno bilo prijatno da svakog dana gleda lice Amerikanca?
1.aprila 2000. godine.
Bronštajn je dočekao Ivanova s viješću:
— „A meni je danas Fišer telefonirao.“
— „Neozbiljno?! Zaista?“
— „Šala, naravno.“
A u očima – tuga.
„Znate, kod mene je sad potpuni haos. Pogledajte, usput — šahovske figure po Stautonu, dobio sam ih na poklon u Rejkjaviku. To je tačna kopija onih kojima su Fišer i Spaski igrali meč 1972. godine.“
(Nastaviće se)