Moskva, 2014.
***********
Da li bi proveo čitav život u tom gradu?
Da li bi postao obućar, o čemu je Bronštajn i sam govorio u kasnim godinama života? Siromašan, ali obućar sa mnogo djece, koji voli da se prepire o finesama Talmuda?
Lokalni čudak na kojeg bi djeca pokazivala prstom? Ili bi pošao u heder, a zatim, ko zna – kao darovit dječak sa izvanrednim pamćenjem, možda i sam postao učitelj u istom tom hederu?
Možda bi osnovao necrkveno hasidsko učenje unutar judaizma i vodio ogorčene rasprave s tumačem Talmuda u Bjelorusiji, koji bi, prema njegovom mišljenju, slijedio zastarjele dogme, nespojive s duhom vremena?
I, okružen učenicima, vodio bi rasprave do iznemoglosti, braneći svoju jedinu ispravnu interpretaciju komentara Tore – ili čak komentare komentara?
A šta bi se desilo s Mihailom Botvinikom, da se u Rusiji nije dogodilo ono što se dogodilo 1917. godine?
Da li bi, po uzoru na svoje roditelje, izabrao tradicionalno jevrejsko zanimanje – zubarski zanat?
Završio Politehnički institut u Petrogradu i postao stručnjak za novu naučnu oblast – elektrotehniku?
Ili bi, kao njegovi ujaci i tetke, otišao u Ameriku?
U starom Japanu, pleme eta se bavilo klanjem stoke, javnim pogubljenjima i pogrebnim uslugama.
Somalijski Ibeyeri su se bavili magiјom, hirurgijom i obradom kože.
U srednjovjekovnoj Koreji, narodnosti Sach’uk i Huaouk bili su vračari i tjelohranitelji.
U tridesetim godinama prošlog vijeka, u Sovjetskom Savezu postojale su dvije oblasti u kojima je zemlja socijalizma suprotstavljala sebe buržoaskom svijetu – klasična muzika i šah, a oba ta zanimanja bila su tradicionalno jevrejska.
Taj nevjerovatan poredak, kome nema analoga u svjetskoj istoriji, izveo je i Mišu Botvinika i Davida Bronštajna na šahovsku scenu, gdje su obojica dostigli neslućene visine.
Partije obojice zauvijek će ostati spomenici jednoj velikoj epohi šaha, kada pomijeranje figura na tabli prestaje da bude samo igra, i postaje surova borba karaktera i čitavih društvenih sistema.
Drvo se najpreciznije može izmjeriti tek kad leži na zemlji, a čovjeka – kad počiva u njoj. Sada, kada obojice više nema, samo njihovo stvaralaštvo, njihove partije, mogu nam pokazati pravu veličinu svakog od njih.
Jedan od najmoćnijih svjetskih šampiona, koji je postavio temelje moderne šahovske pripreme, i izuzetni velemajstor, koji je dao pravac iz koga su nikli i Talj i Kasparov.
Njihove knjige stoje na polici, okrenute leđima jedna drugoj.
Njihove partije nalaze se u bazama podataka svakog šahiste.
Po abecedi: Botvinik – Bronštajn.
I po veličini onoga što su dali šahu.
„Možemo li zaista nazvati uspomenama ono što je preneseno na papir ne kroz godine ili decenije, već odmah…“ – pisala je Lidija Čukovskaja o svojim razgovorima sa Annom Akhmatovom.
To isto mogu reći i ja o svojim razgovorima s Davidom Bronštajnom.
Ako nisam uspio da zabilježim njegove monologe diktafonom, prenio bih ih na papir istog časa – po povratku kući ili u hotelsku sobu.
U slučaju telefonskog razgovora, bilježio sam njegove riječi direktno tokom razgovora, ili odmah nakon što je slušalica spuštena.
Napomenuću još i to da, kad bi Bronštajn dozvolio da uključim diktafon, stalno bi na njega iskosa gledao, bio napetiji, i manje slobodan u letu misli.
Ako bih ga zvao iz Holandije, u početku bi bio pomalo uzdržan, ali bi se zatim „zagrijao“, ušao u ritam, i njegova rečenica bi, kao i uvijek, tekla nepredvidivim tokom, čiji pravac bi određivao on sam.
Iako je proveo više godina u inostranstvu, Zapad za njega nikada nije postao samo geografski pojam, i poziv iz Amsterdama bio je za njega kao signal iz „druge galaksije“.
(Nastaviće se)