
Moskva, 2014.
***********
Za poznatog Pasternaka tvrdili su da je on govorio naizmjenično gluposti i genijalne stvari; slično sam utisak imao nakon razgovora s Bronštajnom: ponekad mi se činilo da razgovaram s prorokom, a ponekad — sa šizofreničarem, i hvatao sam sebe u bogohulnoj misli da je šah na najvišem nivou prije dijagnoza nego igra.
Neobičnosti kod stvaralačkih ličnosti tjeraju nas da se zapitamo koju ulogu u stvaranju ima njihova unutrašnja psihološka struktura. Da li su određena dostignuća ostvarena zahvaljujući, ili usprkos tome? Možda talenat nije samo dar, već i teret – težak teret koji nije svako sposoban da nosi?
„Njegov slučaj, za koji je psihijatrija izmišljala najrazličitije i stalno promjenljive dijagnoze, treba posmatrati kao stanje koje je posljedica opsesivne, ali iznenada završene neuroze, nakon čijeg izlječenja je ostalo određeno oštećenje,“ – pisao je Frojd o jednom svom pacijentu.
Neću komentarisati riječi tog izuzetnog naučnika – umjesto toga, citiraću jedan udžbenik iz psihijatrije:
„Narcisoidna patologija jeste zadržani oblik normalnog dječijeg osjećaja lične grandioznosti koji opstaje i u odraslom dobu. Kod takvih osoba, kontrola nad samopoimanjem dolazi izvan njih samih, zbog čega neprestano pokušavaju da kontrolišu mišljenje drugih o sebi.
Budući da je za narcisoidnu ličnost izuzetno važno da ljudi oko nje stalno potvrđuju njenu ličnu važnost, svi drugi aspekti odnosa postaju manje bitni. Takva osoba ima velike teškoće da zaista voli nekoga.
Iako imaju snažnu potrebu za drugima, njihova ljubav je površna.
Poremećaj karakteriše grandiozno mišljenje o sebi, uvjerenje u vlastitu izuzetnost. Takva osoba vjeruje da ima posebna prava, iskorištava druge, često zavidi, i vjeruje da drugi zavide njoj.“
Da li je ono što se dešavalo u duši Davida Ionoviča bio psihički poremećaj? I šta uopšte znači „psihički poremećaj“? Gdje se tačno povlači jasna granica između zdravlja i bolesti?
Ne usuđujem se da tvrdim – a ko bi se i usudio? Zabilježimo samo da se u Sjedinjenim Američkim Državama od 2013. godine narcisoidna struktura ličnosti više ne smatra psihičkim poremećajem.
Poznati njemački kliničar Hochedeider još u XIX vijeku smatrao je da je „klasična osobina Jevreja-neurastenika strah od bolesti, nervoza, pretjerana pokretljivost, nemir, usmjerenost pažnje na svaku tjelesnu draž, preuveličana spremnost na reakciju i precjenjivanje sitnica.“
Po njegovom mišljenju, sve te osobine imaju duboke istorijske korijene:
„Stalna progonstva i poniženja usadili su u njihova srca duboko ukorijenjen strah. Njemu se pridružuje osjećaj bespomoćnosti čovjeka koji traži zaštitu i stalno je spreman na odbranu – sa karakterističnom mimikom i pogledom punim strepnje. Takav čovjek pokazuje povećanu osjetljivost i niz simptoma tipičnih za psihastenični karakter.“
Portret kao da je nacrtan prema Davidu Bronštajnu, koji je u posljednjim godinama života mjerio pritisak po nekoliko puta dnevno i stalno otkrivao kod sebe nove bolesti, pored onih koje je zaista imao.
Njegovo filozofiranje moglo bi se stručnim jezikom nazvati „asinhronošču semantičkih nizova“, što znači – nepovezanost smislenih cjelina; ili, jednostavnije rečeno – preskakanje s jedne teme na drugu, nedosljednost u izlaganju.
Ali, kako god nazvali njegove riječi – filozofijom, mudrovanjem, traženjem smisla života – posmatrati svaki dan kao avanturu i radovati se apsolutno svemu, i dobrom i lošem – to nije svakome dato.
Uostalom, takav pogled na postojanje pripada vrlo rijetkima.
Nobelovac Elie Wiesel je jednom rekao:
„Da u mom životu nije bilo onog strašnog vremena i Aušvica, bez sumnje bih postao učitelj Talmuda u nekom malom selu u Transilvaniji, odakle potičem. To je potpuno očigledno.“
A ko bi postao David Bronštajn, sin Yochanon Berko Bronštajna i Esther-Malke Duvyd Aptekár, da se Rusko Carstvo nije srušilo preko noći?
Najvjerovatnije bi porodica ostala u Beloj Crkvi, koju je brojna jevrejska zajednica u tom gradiću zvala na jidišu ni manje ni više nego „Švartze Tume“ – Crna Kuga.
(Nastaviće se)