Lav Tolstoj i šah (11.nastavak)

I.Linder, Moskva 1960

GLAVA III

ŠAHOVSKE SUMNJE

Početkom osamdesetih godina kod L. N. Tolstoja dolazi do korjenitog preokreta u pogledu na svijet: „Ja sam se odrekao života našega kruga, priznavši da to nije život…“ — pisao je on u „Ispovijesti“. Prekidajući sa klasom kojem je pripadao po rođenju, Tolstoj prelazi na pozicije patrijarhalnoga seljaštva. Sa njim se pisac saosjeća, njegove interese on izražava u svojim djelima. Silno zvuči gnjevni glas pisca kada on razotkriva parazitizam i dokolicu klase spahija, kritikuje kapitalističku eksploataciju, licemjerje i lažnost evropske buržoaske kulture.

Ali njegova „pozitivnost“ programa bila je isuviše slaba. Spoj neumoljive kritike savremenoga eksploatatorskog poretka sa propovijedanjem „neprotivljenja zlu” nasiljem odražavao je protivrječnost njegovih pogleda, izražavao i snagu i slabost seljačkoga pokreta. Nije slučajno V. I. Lenjin nazvao stvaralaštvo velikog ruskog pisca ogledalom ruske revolucije. Protivrječnosti u Tolstojevom pogledu na svijet, isticao je Lenjin, „pravo su ogledalo onih protivrječnih uslova u koje je bila postavljena istorijska djelatnost seljaštva u našoj revoluciji“ (2, 5–6).

Krajem prošlog vijeka Tolstoj stvara izuzetna umjetnička djela: „Krejcerova sonata“, „Smrt Ivana Iljiča“, „Vaskrsenje“, drame „Vlast tame“, „Plodovi prosvjećenja“, „Živi leš“ i mnoga druga. U svim tim djelima odrazili su se novi pogledi L. N. Tolstoja.

Odrazili su se i u njegovom načinu života. Tolstoj je počeo rano ustajati, sam je pospremao svoju sobu, intenzivno se bavio fizičkim radom, naročito seljačkim poslovima, naučio je obućarski zanat. Promijenile su se i njegove navike. Prestao je piti vino, prešao je na vegetarijansku ishranu, prestao je da puši.

Postojala je još jedna „navika“ koje je jedno vrijeme želio da se odvikne — šah. Tolstoj je došao na misao da on protivrječi učenju o neprotivljenja zlu. Ta igra stalno zadaje „bol bližnjem“, donosi neprijatnosti i patnju. Istovremeno, ona često izaziva „loša osjećanja“ prema protivniku. Sve to nije moglo da se složi sa svepraštajućim tolstojevskim moralom!

U njegovom dnevniku iz toga vremena nailazimo na ovakve zapise: (24. novembar 1889). — Vozio sam se u Jasenke, a zatim pilaо sa A(leksijem) M(itrofanovičem Novikovim). Šah u njemu bude loša osjećanja. Boks pesnicama nije dobar, isto tako nije dobar ni boks sa razmišljanjem.

(27. novembar 1889). — … Živ. Ujutro cijepao drva, pokušao pisati o nauci i umjet(nosti), samo sam pokvario. Nije išlo. Hodao sam daleko po poljima i šumama. Poslije ručka i šaha (prigovara mi savjest — za šah, kao i za sve) napisao sam pismo… (t. 50, str. 184–185).

Ovaj crv sumnje (treba li on da igra šah?) mučio je Tolstoja mnogo godina. Ali ipak, zadovoljstvo koje je dobijao od igre, radost i ispunjenje od jedinstvene misaone borbe bili su toliko veliki, da se sa njima nisu mogli izboriti nikakvi prigovori savjesti.

Bio je, doduše, jedan slučaj kada Tolstoj nije poslušao glas srca. Međutim, ovog puta ulogu je odigralo miješanje sa strane. To je bilo zime 1896/97. godine, kada se u Moskvi održavao revanš-meč između mladog svjetskog prvaka Emanuelа Laskera i veterana šaha, bivšeg svjetskog prvaka Vilhelma Štajnica. L. N. Tolstoju nije bio stran interes za društveni šahovski život. Po svemu sudeći, taj sportski interes za šahovska takmičenja zadržao se u njemu još u izvjesnoj mjeri još od pedesetih godina, kada je, boraveći u Petrogradu, često posjećivao glavni šahovski klub. Posebno je Tolstoj podržavao velikog ruskog šahistu Mihaila Ivanoviča Čigorina, koji je krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina dva puta igrao mečeve za titulu svjetskog prvaka protiv V. Štajnica. Po svjedočenju S. Tolstoja, Lav Nikolajevič je govorio: „Ne mogu da savladam u sebi svoj šahovski patriotizam i da ne želim da prvi šahista bude Rus“ (47, 364).

Meč Lasker — Štajnic počeo je 7. novembra 1896. godine u Moskvi, uz pomoć sredstava jednog ruskog mecene, i trajao je do 14. januara sledeće godine. U porodici Tolstojevih neko je predložio da se pođe i pogleda igra dva izuzetna šahista. L. N. Tolstoj je rado pristao. Ali se u tom času u razgovor umiješao jedan od sljedbenika ruskog pisca, E. Mood, koji je primijetio da profesionalna igra, sa svojom zavišću i prepirkama i time što sposobnosti stavlja u službu same igre, protivrječi opštem duhu njegovog učenja. Nakon toga je Tolstoj mirno, obraćajući se prisutnima, rekao: „Mislim da ne treba da idem; evo, Mood smatra da bi to bilo pogrešno.“

I Tolstoj nije otišao na meč dvojice šahovskih korifeja. Mood je kasnije veoma žalio zbog svoga postupka i ovako ga je objašnjavao: „Sad me stid što sam mu smetao da vidi prvorazredne primjere igre koja ga je uvijek zanimala; ali skoro svako ko bi ušao u sferu njegovog uticaja gubio bi ponekad sposobnost, barem privremeno, da stvari cijeni u skladu sa njihovim pravim značajem“ (20, 529–530; 51).

Ova je epizoda u „šahovskoj biografiji“ L. Tolstoja — izuzetak. Jer u to vrijeme Tolstoj je često igrao šah. Volio je da sjedne sam i razmisli o specifičnostima neke pozicije, o različitim varijantama koje su u njoj moguće. Tako ga je dugo mučila jedna odložena pozicija iz partije koju je, po svoj prilici, igrao sa sinom u jesen 1897. godine. Ta pozicija nacrtana je Tolstojevom rukom u njegovoj svesci i predstavljala je završnicu u kojoj se top, konj i šest bijelih piona bore protiv topa, lovca i šest crnih piona. Ispod dijagrama Tolstoj je napisao: „Potez crnog“. Očigledno, mučilo ga je pitanje — koji plan igre izabrati u ovoj poziciji, naizgled jednostavnoj, a zapravo punoj mnogih skrivenih opasnosti i zamki. Posebno: može li se i treba li bijeli pion da bude uzet lovcem? U svesci L. N. Tolstoja pozicija je navedena bez komentara.

Stranica iz sveske sa zapisima L. N. Tolstoja. 1897. g. i čak bez naznačenog toga ko je igrao kojim bojama figura. Ovo je jedina do danas sačuvana šahovska pozicija zabilježena, ili, tačnije, koju je nacrtao sam pisac.

(Evo dijagrama, u zadnjem dijelu knjige detaljnije o ovoj poziciji)

(Nastaviće se)