Genna Sosonko: David Sedmi (71.nastavak)

Moskva, 2014.

***********

Očigledno, on je smatrao takve epitete kao pokušaj uvrede: ako drugi mogu da budu nazvani „neobični“, kako onda treba nazvati njega? Ne mogu da se sjetim da je ikada nekoga opisao bezrezervno pozitivno, osim možda šahista iz daleke prošlosti. Upadajući u prilično raširenu političku iluziju po kojoj prošlost uvijek izgleda bolje od sadašnjosti, on je često govorio hvalospjeve šahistima Andersena i nastavio da priča o Morfiju, Filidoru, Laburdoneu kao o nedostižnim idealima.

Čak i najbliži — žena, Vajnštajn, Konstantinopoljski, Boleslavski — mu nisu uvijek odgovarali. Često je govorio: „Ne bih želio da pričam o tome, ali ako me pitate…“
Nakon toga je slijedila neka epizoda iz života čovjeka koji ga prikazuje u ne baš sjajnom svjetlu. Kad bi opet počinjao priču o onima koji su mu zavidjeli o Botvinku koji je zračio mržnjom, o Vajnštajnu koji se iz nekog razloga povukao sa meča 1951. i nije mu poslao telegram u Cirih, o djevojci koja je ravnodušno primila ishod njegovog duela s Botvinkom, o j koji je mučio protivnika apstraktnim varijantama, o Tolušu i Bondarevskom koji su ga naučili da psuje i pije vodku Keresa, o samom Keresu koji je držao zdravicu na zatvaranju meča 1951, o mladima koji prave „plesove na grobovima starih“, prisjećajući se kategorijske biblijske zabrane loših riječi o bližnjem.

Zato zlonamjernost — objašnjava Biblija — je loša za SVE: ZA ONE O KOJIMA SE LOŠE PRIČA, ZA ONOGA KO PRIČA LOŠE, I ZA SLUŠAOCA.

Varlam Šalamov, izlazeći iz logora, rekao je: „Svojim primarnim dužnostima smatram vraćanje šamara, a ne moljakanje. Sve pamtim. Ali dobro pamtim sto godina, a loše — dvjesta.“

Život Davida Bronštajna bio je mnogo sretniji nego život Šalamova, i njihova iskustva se ne mogu porediti. Ali postoji i zajedničko: ne znam koliko dugo Bronštajn pamti dobro, ali loše je sigurno — dvjesta.

Bil Harston mu je jednom rekao:
„Dejvide, kada slušam vaše izjave o šahu, čini mi se da su to riječi ludaka. Međutim, vi šah igrate sasvim normalno.“

Sam Bronštajn je govorio:
„Svi misle da sam lud, ali ja imam jednu veliku prednost u odnosu na druge ludake: barem ja to znam, a oni — ne!“

„Da, za genijalnost mora da se plati“, — slaže se s tom izjavom Bronštajnov prijatelj i koautor Tom Fjurstenberg. U uvodu njihove zajedničke knjige on piše:
„Ili ovaj čovjek ima ogromnu količinu energije, ili dozu ludila (vjerovatno oba kvaliteta istovremeno!)“

Za to su znali još u antičko doba. „Ne postoji veliki um bez primjese ludila“, — prenosi Seneka misao Aristotela.

Danas većina psihijatara smatra utvrđenom činjenicom vezu između genijalnosti, visokog stepena darovitosti i psihopatoloških poremećaja. Oni smatraju da se psihički poremećaji kod genijalnih i visoko talentovanih ljudi obično ispoljavaju atipično, ne uklapajući se u uobičajene kategorije. Posljedica toga je raznolikost postavljenih „dijagnoza“.

Genijalna ličnost se posmatra kao simbioza dva elementa: potencijalne darovitosti i psihopatske komponente, pri čemu ova druga oslobađa iz podsvjesne sfere komponente darovitosti i pomaže joj da se izrazi. Ti psihopatološki elementi ne samo da nemaju negativan uticaj, već su vrlo često sastavni dio samog genija.

Vterij Sergejevič Ivanov — stari znanac Bronštajna. Prvoklasni šahista starog kova, sa kandidatskim normama, Ivanov je čitav život do penzije radio u moskovskoj fabrici „Kalibar“.

On se prisjeća da Bronštajn nije podnosio riječ „genijalnost“ kada bi se odnosila na njega samog:
„Ali to je ono što je on mislio u stvari, ja to ne mogu znati. Poslije razgovora s njim uvijek bih se pitao — ko je lud, on ili ja? David Ionovič mi je preporučio da pročitam Lombrozovu knjigu Genijalnost i ludilo.“

Mi smo skloni da razmišljamo u klišeima i da svoje „idole“ branimo od sumnji u duševno zdravlje, pa ni Ivanov ni Fjurstenberg se ne usuđuju, makar ni tiho, da izgovore riječ „psihički poremećaj“. I ne čudi — ipak se radi o tako osjetljivoj supstanci kao što je ljudska duša. Vjerovatno su u pravu: zakoračivši u to nestabilno carstvo ogledala, nađeš se na tako tankom ledu da se čak i najveći psihijatri tu često ne snalaze.

Psihotični simptomi su dio normalnog ljudskog razvoja, i svako nosi genetsku predispoziciju za njih. Ali posebno rizični faktori su traume iz djetinjstva, a psihotično stanje ili neuroza mogu probuditi genijalnost ili je dodatno pojačati.

Rudolf Špilman, kojeg je Bronštajn nekoliko puta pominjao, pisao je o „tragičnoj, u manjoj ili većoj mjeri, otuđenosti od svijeta koja je karakteristična za šahovske majstore“.

Nema sumnje da je profesija koju je Bronštajn izabrao doprinijela produbljivanju njegovih osobenosti: šah na tom nivou zahtijeva potpunu koncentraciju na sebe, na sopstvena osjećanja, vrlo često duboko potisnuta unutra, na ugušene emocije.

(Nastaviće se)