I.Linder, Moskva 1960
Za Napoleona ipak, naviklog da gospodari sudbinama naroda i najmanje misli na smrt i stradanja miliona ljudi, rat je — igra, a vojnici — pioni. U tome je smisao Napoleonove izreke uoči Borodinske bitke. Jedno od poglavlja, kao što je poznato, počinje sljedećim riječima:
„Vratvši se poslije drugog zabrinutog obilaska linije, Napoleon je rekao:
‘Šah je postavljen, partija će početi sutra’“ (t. III, drugi dio, gl. XXIX).
Misao da je rat za Napoleona igra, da je on poput igrača koji stavlja na kocku živote stotina hiljada svojih podanika, kao crvena nit proteže se kroz cijelu knjigu. Na kraju istog poglavlja čitamo:
„Napoleon se približio sa svitom Ševarjdinskom redutu i sišao s konja. Igra je počela.“
U toku Borodinske bitke, kada zahvaljujući herojskim podvizima ruskih vojnika francuske čete, uprkos brojčanoj nadmoći, nisu mogle da se pomjere s mjesta, caru su neprestano prilazili ađutanti s molbama generala da uvede rezerve u borbu. I tu slijedi Napoleonov odgovor, dalek od istinskog shvatanja situacije, ali savršeno odgovarajući samozadovoljnoj prirodi vladara koji je smatrao „da je ono što će on sada reći i učiniti — istorija“. Jednom od ađutanata, koje je poslao maršal Mjurat sa zahtjevom za pojačanjima, odgovorio je:
„Recite Napuljskom kralju da još nije podne i da ja još nedovoljno jasno vidim položaj šahovske partije. Idite…“ (isto, gl. XXXIV).
Zanimljivo je primijetiti da su Napoleonove izreke sasvim u duhu tog vojskovođe i zbog toga što je on zaista igrao šah. To je piscu bilo dobro poznato.
U tekstu romana ovaj je odlomak dat na francuskom jeziku. Njegov prevod nalazi se u fusnoti.
„Svuda gdje u mom romanu govore i djeluju istorijske ličnosti“, naglašavao je Tolstoj, „nisam izmišljao, nego sam koristio građu iz koje mi se, tokom rada, stvorila čitava biblioteka knjiga.“
Pažnju privlači raznovrsnost planova u kojima se govori o šahovskoj igri u romanu „Rat i mir“: životni, psihološki i vojno-istorijski. Mjesto koje je Tolstoj posvetio šahu u romanu pokazuje ne samo njegov odnos prema toj igri, dubinu prodiranja u pojedine njene strane, nego i potvrđuje određenu ulogu šaha u kulturnom životu društva, njegovo širenje u krugovima ruske inteligencije početkom XIX vijeka.
ŠAH U PORODICI PISCA
Šezdesete i sedamdesete godine XIX vijeka bile su za L. N. Tolstoja godinama najvećeg stvaralačkog uspona. Književni rad postajao je sve napetiji, oduzimajući mnogo snage i zdravlja. Jednom je Tolstoj rekao ženi, koja je primijetila da je preumoran: „A ti misliš da se pisanje daje badava? Ne, svakog dana rada ostavljaš u mastionici komadić sebe“ (Z, II, 144).
U čemu je pisac nalazio odmor od književnih napora? Tri stvari donosile su mu duševno smirenje, predah — muzika, šah i lov.
U to vrijeme Tolstoj je uglavnom živio u Jasnoj Poljani. Zato su mu šahovski partneri najčešće bili rođaci njegove žene, kao i prijatelji i znanci koji su dolazili u goste.
U porodici Tolstojevog tasta, A. E. Bersa, postojao je svojevrstan kult šahovske igre. I glava porodice — Andrej Jevstafijevič, i njegovi sinovi Sasha i Stepa, i sve njegove kćeri — Liza, Sonja i Tanja — igrali su šah. U njihovoj gostinskoj sobi stajao je šahovski stolić, i gosti su često provodili večeri uz njega. U porodici je čak kružila šala da je česta šahovska igra gosta s nekom od tri sestre siguran znak skorog vjenčanja… Tatjana Andrejevna se kasnije prisjećala da je i Lev Nikolajevič volio ponekad sjesti za šah sa sestrom Sofijom, svojom budućom ženom: „Sa Sonjom je svirao četveroručno (na klaviru — I. L.), igrao šah, često joj pričao o svojoj školi…“ (59, 78).
Ali, izgleda da Sofija Andrejevna nije igrala šah dovoljno jako da bi to pružalo zadovoljstvo mužu. U svakom slučaju, kasnije više ne nailazimo na spominjanja da je igrala sa Tolstojem ili njegovim prijateljima. Ali zato je voljela da posmatra igru i uvijek se s poštovanjem odnosila prema muževljevom šahovskom zanosu.
Od rođaka po ženi, Tolstojev najčešći šahovski protivnik bio je njen brat Saša, koji je često dolazio u Jasnu Poljanu. Tolstoj ga je volio i dopisivao se s njim. Neki Tolstojevi prijatelji takođe su igrali šah — pjesnici A. Fet i J. Polonski, zatim vlastelin I. Borisov koji je živio nedaleko od Tolstojevog imanja, kućni učitelj M. Rej i drugi. Ali Polonski i Fet bili su relativno slabi šahisti, pa susreti s njima vjerovatno nisu mogli pružiti piscu posebno zadovoljstvo. Druga je stvar bila igrati s Ivanom Petrovičem Borisovim, dobrim šahistom i strastvenim lovcem. Nekada je Borisov odmjeravao snage s Nikolajem Tolstojem. „Obično bi se uhvatili u šah i sjedili satima tako da ih vodom ne bi razdvojio“, pisao je Fet, koji je posmatrao njihove partije.
Borisov je bio u prijateljskim odnosima i s Turgenjevom i sa S. Urusovim. Početkom 1865. godine Turgenjev mu je pisao iz Pariza: „Sa istinskim zadovoljstvom sanjarim o tome kako ćemo se boriti u šahu s Vama na Vašoj terasi, u prisustvu Petje (Borisovljevog sina — I. L.), koji već, sigurno, zna poteze, i koga molim da se pokloni od mog imena.“ Tokom šezdesetih godina Tolstoj se takođe često sretao s Borisovim.
Tolstoj je mnogo vremena posvećivao vaspitanju svoje djece. „Otac“, piše S. L. Tolstoj, „tada se dosta bavio nama, učio nas aritmetici, tjerao da prepričavamo ono što smo pročitali ili da sami nešto opišemo.“ Moguće je da je u sistem vaspitanja svoje djece uključio i šah. To pretpostavljamo po činjenici da su gotovo sva Tolstojeva djeca igrala šah. Tu igru zavoljeli su Sergej, Ilja, Ljeva, a prema sjećanjima savremenika, dobro je igrala i Maša. Ali najviše je u tom umijeću napredovao najstariji sin. Tolstoj je prvencu posvećivao naročitu pažnju, igrao s njim šah, i kao što često biva — učenik je nadmašio učitelja. Već s petnaest godina igrao je toliko dobro da je Sofija Andrejevna smogla hrabrosti da tadašnjem gostu, Turgenjevu, predloži da odigra partiju s njim.
(Nastaviće se)