Genna Sosonko: David Sedmi (66.nastavak)

Moskva, 2014.

***********

Njegovih četrdeset savjeta u „Samoučitelju šahovske igre“ imaju toliko apstraktan karakter da samo unose još više magle, i ako bi početnici odlučili da se drže tih savjeta, zamutilo bi im se u glavi.

„Samoučitelj“ je jednostavno niz ideja koje su mu pale na pamet — zabavne, originalne, poučne, ali nemaju ništa zajedničko sa stvarnom šahovskom igrom. U većini slučajeva razgovor se svodi na ono što je Bronštajnu najzanimljivije u šahu — na samog sebe.

Jedna od njegovih posljednjih knjiga zove se „Učenik čarobnjaka“. Saglašavajući se da stavi kompliment sebi samom na korice, Bronštajn tako objašnjava naziv: Too Fürstenberg, koautor knjige, smatra Bronštajna čarobnjakom, a sebe učenikom tokom zajedničkog rada na njoj.

Iz te knjige može se dosta saznati o ličnosti autora, njegovim pogledima na različite aspekte igre, ali ne može se naučiti igrati šah po toj knjizi: onoga što autor posjeduje, nije moguće naučiti početnika.

U tibetanskoj legendi, čarobnjak čini čudo: rastavlja starca na komade i baca ih u kotao sa ključalom vodom — iz kotla izlazi mladi čovjek. Njegov učenik radi isto, ali čudo se ne događa: ubijeni starac se ne vraća u život. Postoji nešto što nijedan čarobnjak ne može uraditi.

Tibor Florian je rekao da, iako je Bronštajn veoma vezan za Rusiju, njegov um je nezavisan, a sam živi u stalnim suprotnostima s vlašću i birokratijom u SSSR-u. U stvari, problem je bio mnogo dublji.

Naravno, za razliku od Botvinika, koji se odlično uklopio u povoljno vrijeme, Bronštajn se osjećao neprijatno, ali kakvo vrijeme i takav sistem bi mu ikada mogli odgovarati?

„Ovaj čovjek nije nezadovoljan sovjetskom vlašću, on je nezadovoljan svemirom“ — rekao sam jednom kod Ilfa i odmah se sjetio Bronštajna — odmetnik svog, ali i svakog vremena.

Njegovom umu, koji je sve dovodio u sumnju, bilo je tijesno u okvirima stroge, obezvrijeđene, sa jasnim koordinatama i zapovijedima sistema SSSR-a. Izrael je radije volio gledati sa distance, ali i Zapad, „koji je krenuo putem komercijalizacije i nije priznao istinske umjetnike i čarobnjake“, bio mu je neudoban.

Odmah nakon što je željezna zavjesa postala propusna, Bronštajn, nesposoban da se odupre iskušenju, prešao je na drugu stranu i dugotrajnim boravkom na Zapadu višestruko je nadoknadio prisilni odlazak.

„Čitavog života sam jurio ‘za zastavicama’, u meni se kovao ovaj virus slobode. I sada mogu putovati gdje hoću i kada hoću“, pisao je on kada su se granice ogromne zemlje otvorile.

Umjesto kašice koju mu je Sportski komitet davao jednom godišnje, ako uopšte davao, okusio je medvjeđe meso slobodnog života i okusio ga je u punini. Ali je li lako, kada ti je već preko šezdeset, buditi se svakog jutra u tuđoj zemlji?

Jer jedno je provesti dvije sedmice na nekom turniru u inostranstvu i, izvještavajući Sportski komitet, živjeti u nadi za sljedećim putovanjem, a drugo je stalno živjeti u inostranstvu. U raznim zemljama Zapadne Evrope Bronštajn je ukupno proveo oko osam godina, samo povremeno vraćajući se u Moskvu. Možda zato ta tuđina nije postala njegova domovina, ali nije ni domovina postala tuđina, ostavši mjestom na koje je uvijek bilo teško vratiti se, ako bi postalo sasvim nepodnošljivo.

Kad je prošla euforija i nakupio se umor od putovanja, Bronštajn je počeo sve rjeđe i rjeđe da ide u inostranstvo, a potom je ostao konačno u Moskvi. Još je više izbjegavao kolege, mada je i kod kuće više volio biti u društvu ljubitelja i onih koji su mu pažljivo slušali predavanja.

U recenziji njegove knjige „David protiv Golijata“, koju je napisao zajedno sa Sergejem Voronkovim i koja je izašla na engleskom pod naslovom „Tajne bilješke“, novinar je zbunjeno napisao: „Ne vidim nikakve tajne u opisu njegovih putovanja po Evropi nakon raspada Sovjetskog Saveza. Napokon je mogao da ode gdje i kada hoće. Pristalice Bronštajna uvijek su ga prikazivali kao sveca, što ne znači da nije imao težak život. I ja sam jedan od njegovih poklonika. A ko nije?“

Može se razumjeti recenzenta: mogu biti tajne u razmišljanjima o dvjesta dolara koje su mu organizatori dali, o doručcima u hotelu uračunatim u račun za smještaj, o prostranoj sobi koju su mu dodijelili u domu za profesore u Ovjedu, o besplatnim ručkovima u menzi? O razmišljanjima o Parizu, „za koji su tri dana sasvim dovoljna za razgledanje“, o vinu — naravno, francuskom, koje je za autora sinonim za najbolje?

Sve — iz ugla sovjetskog turista koji se konačno oslobodio i priča banalnosti koje kod bilo koga na Zapadu, a i u savremenoj Rusiji, izazivaju podignutu obrvu iznenađenja.

Već je bio veoma star čovjek, pritom vrlo težak za komunikaciju, i višak kiseonika mu nije išao na korist. Ako je ranije ono što je tinjalo u dubinama njegove svijesti čuvao za sebe, sada je nastupilo novo, ne manje teško iskušenje: kada govoriti, ako možeš govoriti sve?

(Nastaviće se)