VISOKI ZAŠTITNICI
Već sam govorio da je Vasilij Vasiljevič imao posebnu podršku u najvišim partijskim krugovima. Pričalo se da su predstavnici vrhovnog partijskog rukovodstva bili među bliskim rođacima njegove supruge (misli se na velikog partijskog ideologa Suslova). Kada bi Federacija postupala prema njemu, po njegovom mišljenju, ne sasvim pravedno, V.V. bi u trenu rješavao te probleme nakon razgovora sa rukovodstvom Komunističke partije.
Na primjer, Smislov je imao neke probleme sa FIDE, jer prema pravilima, bivši svjetski prvaci u početku nisu imali automatsko pravo učešća na međuzonskim turnirima. 1976. godine, čim je Smislov saznao da neće igrati na međuzonskom turniru, obratio se partijskom rukovodstvu. Sovjetska šahovska federacija odlučila je „otkloniti ovu nesporazum“ i odmah „ispraviti grešku“, ne smišljajući ništa bolje nego da objavi lažnu bolest Gennadija Kuzmina! Time su, u stvari, uništili jednog od najvećih talenata sovjetskog šaha. Kasnije su bivši prvaci, naravno, dobili zakonsko pravo da se kvalifikuju bez eliminacija u međuzonski ciklus, ali u Bilu 1976. godine išao je upravo V.V., a ne G. Kuzmin.
Slično se dogodilo i 1963. godine. Nekoliko dana prije zonskog turnira, Sovjetska federacija donijela je odluku da jedno od izlaznih mjesta pripadne Smislovu (po sugestiji vrlo visokog rukovodstva). Ovu odluku su ostali učesnici (Štejn, Geler, Spaski, Suetin, Korčnoj, Bronštajn, Holmov) primili s neprijateljstvom, pa je nastao tzv. „zonski turnir sedmorice“ (pod tim imenom ušao je u istoriju šaha), a ne od osmoro igrača!
Sličan slučaj bio je na zonskom turniru u Lavovu 1978. godine, kada je pred meč Karpov – Korčnoj sovjetska federacija bez eliminacija dala jedno mjesto na međuzonskom Mihailu Talju. Tu je V.V. predvodio bunt velemajstora, a učesnici su gotovo najavili štrajk – samo je čvrsta pozicija glavnog sudije Bondarevskog spriječila protest da se razvije. Pustivši V.V. u međuzonski, SSSR federacija smanjila je broj izlaznih mjesta za ostale. Ali u Sovjetskom Savezu takve odluke nisu se osporavale.
Ponekad su velemajstori praktikovali pisanje sumnjivih pisama partijskom rukovodstvu. Na primjer, učesnici finala šampionata SSSR 1947. godine protestovali su protiv učešća budućeg prvaka Paula Keres-a, argumentujući svoj protest njegovim nastupima na turnirima Trećeg Rajha. Imena tih „heroja“ još nisu objavljena. Poznato je samo da je majstor K. Klarman, pobijedivši Keres-a na tom prvenstvu, vikao da je uništio „tog fašistu“!
1976.godine Vasilij Vasiljevič bio je primoran da potpiše pismo protiv Korčnoja, iako je čak i u najtežim momentima demonstrativno podržavao Viktora L’voviča.
Ali osamdesetih Smislov više nije imao takvu podršku. Kada je njegov meč sa Riblijem u polufinalu prvenstva svijeta otkazan, napisao je pismo generalnom sekretaru CK KPSS Andropovu. Zakazan mu je bila sastanak sa ministrom sporta Gramovom, koji je razgovarao na vrlo neugodan način – rekao je da je Vasiliju Vasiljeviču već vrijeme da razmišlja o vječnom životu, a ne o nekoj politici. Ko je trebao da razmišlja o vječnom životu, ubrzo je postalo jasno – usprkos tome što je Gramov bio znatno mlađi od Smislova, umro je 20 godina prije njega.
Tigran Petrosjan takođe je imao moćne političke veze, ali njegovi zaštitnici zaista su bili veliki ljubitelji šaha i imali su bliske odnose s njim.
Uopšte, pažnja „moćnika“ V.V.-u nikada nije bila uskraćena. Moj bliski prijatelj Vjačeslav Mihajlov, budući ministar RF za nacionalnosti i federalne odnose, postao je dobar prijatelj Vasilija Vasiljeviča i s vremena na vrijeme mu je pomagao.
Foto iz arhiva autora
Nije toliko široko poznata činjenica da je Vasilij Vasiljevič nastojao obezbijediti prostor za Centralni šahovski klub. Komšija i prijatelj Smislova u aristokratskom neboderu na Trgu Voskresenja 1 bio je glavni arhitekta Moskve; on je pomogao u pripremi potrebnih dokumenata i pronašao odličnu lokaciju – dvorac jednog poznatog ruskog grofa na Gogoljevskom bulevaru 14. Vasilij Vasiljevič je zajedno s Botvinikom potpisao neophodan ugovor s gradonačelnikom Moskve.
(Nastaviće se)
**********
Adrijan Mihaljčišin, velemajstor
22.novembar 2014.