Moskva, 2014.
***********
U starije vrijeme, nalazio je neprijatelje čas u Sportskom komitetu, čas u Šahovskoj federaciji, čas u sovjetskoj vlasti. Nakon njenog ukidanja, počeo je da se žali da je zapostavljen, da su ga zaobišli, zaboravili, „izigrali“. Svoje žalbe Bronštajn je pretočio u posljednje knjige, članke i intervjue. Sve što je tada rekao i napisao moglo je biti objavljeno pod jednim naslovom: UVREDA.
Usprkos svim zamjerkama koje je mogao da uputi sovjetskoj vlasti – i koje je zaista i izrekao kada je to postalo moguće – on je uživao i brojne benefite koje mu je to isto državno uređenje pružilo, benefite kojima je bio dužan mnogo, da ne kažemo – sve.
Bio je potpuno zbrinut od strane države, sa njim su radili najbolji treneri koji su i sami bili na platnom spisku Sportskog komiteta. Naravno, državni dio nagrada koje je zadržavala vlast nije bio veliki, ali i takav je višestruko nadmašivao višemjesečne plate prosječnog građanina SSSR-a.
Tragedija koja je nakon raspada Sovjetskog Saveza zadesila mnoge šahiste, nije mimoišla ni Davida Bronštajna. Stari oblici državnog mecene nestali su, a „starci“ su se suočili s do tada neviđenom surovom diktaturom novca i, prisjećajući se prošlih vremena, čeznuli su za udobnom neslobodom.
Sindrom milosrdne memorije, koja briše sve neprijatno i čuva samo ono najbolje, nije zaobišao ni njega: iz sjećanja mu je izblijedjelo gotovo sve loše vezano za sovjetsko vrijeme, ostavivši samo ono svijetlo i lijepo.
U našim razgovorima često je upoređivao svoje zarade sa prihodima svojih zapadnih kolega. Gledano iz jednog ugla, nijedan od njih nije dobijao ni groš od države.
Mak Eeve je predavao matematiku u liceju, kasnije je postao profesor na univerzitetu.
Reševski je cio život radio kao skromni knjigovođa, pomažući drugima da popune poreske prijave.
Ruben Fajn je, napustivši šah, prešao u psihologiju i medicinu.
Erih Eliskazes je zarađivao za život dajući časove bridža, a Nikolas Rosolimo je vozio taksi.
Briljantni novinar Savelij Tartakover, koji je znao desetak jezika, do kraja života živio je u jeftinom hotelu.
Spisak velemajstora sa Zapada koji su jedva sastavljali kraj s krajem zauzeo bi ne jedan, već više pasusa.
Bobi Fišer, dok je optuživao sovjetske velemajstore da ne vole dovoljno igru, istovremeno je zavidio njihovim stipendijama, besplatnim trenerima, beskrajnim pripremnim kampovima i nevjerovatnoj, naročito u poređenju sa Sjedinjenim Državama, popularnosti šaha u Sovjetskom Savezu.
Česti odlasci u inostranstvo smatrani su za svakog sovjetskog čovjeka tada, kao i u svim vremenima, jednom od najviših privilegija u hijerarhiji životnih benefita. Kada Bronštajn spominje posjete Francuskoj 1969. i 1972. godine, kada su on i Smislov „ponovo sebi priredili francuski odmor“, savremeni čitalac XXI vijeka vjerovatno će ravnodušno preći preko toga, ne shvatajući da su u ono vrijeme takvi „odmori“ bili dozvoljeni samo izabranima među izabranima. Pojedincima.
Teško životno stanje Bronštajna još se više pogoršalo nakon 1976. godine, kada nije potpisao pismo sovjetskih velemajstora u kojem se osuđuje Korčnoj.
Bronštajn se tada nalazio na turniru u Poljskoj, gdje je igrao zajedno s Ajvarom Gipslisom. Kada je stigao poziv iz Moskve od Baturinskog, javio se letonski velemajstor i odmah pristao da stavi potpis ispod antikorčnojevskog pisma.
Kada je Baturinski zatražio da mu daju Bronštajna na telefon, on je rekao Gipslisu:
„Recite da me niste našli…”
Mislim da je Gipslis upravo tim riječima i prenio poruku šefu sovjetskog šaha:
„Bronštajn je zamolio da vam prenesem da ga nisam našao…”
Jer, u suprotnom, Gipslis bi lično snosio odgovornost što nije uspio da pronađe kolegu. Kako god bilo, ime Bronštajna se nije pojavilo ispod dokumenta koji je osuđivao Korčnoja.
Posljedice te njegove „dječje lukavštine“ — „recite da me niste našli“ — bile su očigledne. Uostalom, velemajstor je već proslavio pedeseti rođendan i odavno više nije bio u prvim redovima sovjetskog šaha.
Vremenom je Bronštajn sasvim otvoreno govorio o svom postupku:
„Godinama sve češće razmišljam o tome: da li sam morao tako bespovratno spaliti mostove? Svi ‘potpisnici’ su bez problema pregurali te godine, putovali po svijetu, igrali na prestižnim turnirima, dizali rejtinge, davali intervjue — savjest ih nije mučila. Štaviše, ni na jednom šahovskom turniru nikad nisam čuo riječi osude na njihov račun.
Čak me i sam Korčnoj jednom iznenadio rečenicom:
‘Nisam toliko naivan da sudim o ljudima na osnovu toga da li su potpisali pismo protiv mene ili nisu.’”
Bronštajnu je bio zabranjen izlazak na turnire u Zapadnu Evropu narednih desetak godina. Ipak, nastavio je da vodi rubriku u „Izvestijama“, igrao je turnire po Sovjetskom Savezu, povremeno i u zemljama Istočne Evrope, ali mu je put ka Zapadu bio zatvoren.
Probleme sa izlaskom iz zemlje imali su mnogi velemajstori u Sovjetskom Savezu. S tim se nisu suočavali samo Bronštajn, već — u različitim periodima karijere i iz raznih razloga — i Keres, Talj, Tajmanov, Spaski, Korčnoj, a da ne govorimo o šahistima manjeg kalibra.
Čak je i Botviniku, nakon previše iskrenog intervjua datog jednom ruskom emigrantskom časopisu, na četiri godine bio zabranjen izlazak iz zemlje.
(Nastaviće se)