Moskva, 2014.
***********
U Moskvi, tokom turnira Aeroflota, dok smo stajali po strani i razgovarali, prišao nam je čovjek srednjih godina i stidljivo zamolio autogram. Bronštajn je odmah odbio:
— Ja ne dajem autograme. Ja sam ovdje samo gledalac, običan turista, shvatite, ja — ovdje nisam niko, niko… — počeo je temperamentno objašnjavati Bronštajn do kraja zbunjenom poštovaocu. I nije mu dao autogram.
Nekoliko puta u našim razgovorima Bronštajn je iznosio misao da je, s obzirom na svoj temperament, trebalo da se rodi u Americi — kao Fišer.
Da li bi to nešto promijenilo u njegovoj sudbini? Možda. Život bi ga natjerao da se uvjeri da je jedina mjera u šahu, zapravo, ne filozofiranje o prošlosti i budućnosti igre, već — pobjede na turnirima. Možda bi tada, primoran da siđe na zemlju, a zadržavši najbolje osobine svog izuzetnog dara, postao i svjetski šampion.
Između uspjeha i oklopa, Bronštajn je, poput Don Kihota, izabrao oklop. Ali, da li je možda izabrao oklop tek kad više nije mogao da se bori za uspjeh?
Nije bio jedini koga je s godinama sve manje zanimala isključivo pobjeda. Ostarjeli Nimcovič je govorio:
— Nigdje se trka za uspjehom ne otkriva tako jasno kao među šahistima. Prezirem tu jurnjavu do krajnjih granica i mogao bih, ne bez malo humora, reći: da bih našao odgovarajuću metu za svoju antipatiju prema čovječanstvu, koja se godinama gomilala u meni, igram šah i postao sam šahovski majstor.
A da budem ozbiljan: trku za uspjehom zaista prezirem, čak i ako je ona postala glavni kriterijum u šahovskom svijetu. Posmatranje te jadne jurnjave potvrđuje ispravnost mog pesimističkog pogleda na svijet — a svijest o tome mi donosi veliko zadovoljstvo.
Bronštajn se zalagao za velemajstorske turnire na kojima bi učesnici tokom partije komentarisali svoja razmišljanja.
— Kad bi najbolji šahisti svijeta igrali s mikrofonom u ruci, svi bi vidjeli koliko lijepo oni misle. Međutim, FIDE ne naslućuje da bi, organizujući turnire „govorećih velemajstora“, federacije privukle milionsku zahvalnu publiku. U šahovskim teatrima mogla bi se davati predstava na bilo koju temu i prikazivati stvaralački portreti šahista.
Za dvjesta godina nakupilo se toliko šahovskog materijala da iskusan režiser, u saradnji s kompozitorom, može i hiljadu godina praviti „šahovske koncerte“ — tvrdio je Bronštajn. — Šahovski teatri će pozivati velemajstore superklase na gostovanja. Oni će izazivati divljenje, ali neće doživljavati negativne emocije — njihov rad će se cijeniti sam po sebi, a ne u zavisnosti od rezultata partije.
Dočekivaće ih kao solistu i orkestar, a ne kao pobjednika i poraženog. Oni će igrati isključivo za zajednički užitak, u atmosferi savjeta, šala i razmjene misli.
Taj scenario Bronštajn je napisao za očiglednog izvođača — samog sebe. Istina, napisao ga je već onda kada sam autor više nije bio u stanju da igra glavne uloge.
Današnji internet-šah već održava demonstracione partije velemajstora, koje amateri prate iz svojih domova. Ali pažljivo slušaju komentare znalaca prvenstveno zato da bi, naučivši šahovske trikove od velemajstora, mogli da ih primijene u sopstvenim partijama.
Na osnovu svog višegodišnjeg komentatorskog iskustva, uvjerio sam se da publika, iako rado sluša najnovije vijesti i tračeve iz šahovskog i okošahovskog svijeta, ipak najviše voli — analizu partija koje su u toku. Predlažući sopstvene poteze i varijante, gledalac želi da dokaže da je NJEGOV potez bolji od onog koji je predložio velemajstor — bilo da komentariše, bilo da igra partiju.
(Nastaviće se)