08.10.2026.
Pisac Aleksej Konakov na predstavljanju svog romana „Tabija trideset dva“ govorio je o tome kako je mehanizam djelovanja ideologije postao osnova „fantastične opere“ o šahu u 2080-im godinama.
Aleksej Konakov prvi put je došao u Kazanj na „Aksenov-fest“. Ovdje je postao pobjednik nagrade „Zvjezdana karta“, održao nekoliko predavanja i predstavio roman „Tabija trideset dva“, objavljen 2024. godine. Pisac je govorio o ideji knjige – ukidanju ruske klasične književnosti i njenoj zamjeni šahom, o tome kako je mehanizam djelovanja ideologije postao osnova romana, kao i o tome zašto „Tabiju“ naziva bajkom, a ne distopijom. Detalje donosi reportaža književne kritičarke „Realnog vremena“ Jekaterine Petrove.
FANTASTIČNA OPERA O KRAJU KNJIŽEVNOSTI
Aleksej Konakov došao je na promociju bez ijednog primjerka svoje knjige. Tiraž „Tabije trideset dva“ gotovo je odmah rasprodat. Prema riječima pisca, knjige više nema ni u izdavačkoj kući Individuum, gdje je objavljena, ni kod Alekseja Konakova kod kuće. Danju već dvadeset godina radi kao hidrotehnički inženjer, a noću piše knjige i o knjigama.
„Hidroenergetika je moja zakonita supruga, a književnost ljubavnica“, parafrazirao je Konakov Čehova u intervjuu za „Sobaka.ru“.
Naslov romana ništa ne otkriva. Konakov je želio da se šah u tekstu pojavljuje „postepeno, neprimjetno, pomalo“. Riječi „odbrana“, „gambit“ i „kombinacija“ odmah bi otkrile temu, pa ih nije koristio, već je pronašao arapski izraz „tabija“. Tako se u šahu naziva ustaljena pozicija iz sredine partije, a ne iz otvaranja. Autor objašnjava da tu riječ malo ko poznaje, iako je riječ o kanonskom šahovskom terminu.
Pisac Aleksej Konakov. Dinar Fatihov / realnoevremya.ru
Ni broj 32 u naslovu nije slučajan. „Radnja se vrti oko tajne 32. pozicije, koja, jednostavno rečeno, može da pokvari šah“, objasnio je Konakov. U svijetu u kojem je šah zamijenio književnost, takva pozicija ugrožava stabilnost društva.
Glavni junak, postdiplomac Kiril, proučava istoriju šaha. Počinje da traga za zabranjenom tabijom. „To je zapletni kliše: kod Umberta Eka u „Imenu ruže“ traže drugi tom Aristotelove „Poetike“, a kod mene mladi šahovski početnik skreće na opasan put i traga za 32. tabijom“, rekao je autor.
Konakov savjetuje da se knjiga čita kao avanturistički detektivski roman. Podnaslov romana je „Fantastična opera“.
„Upoređujem to sa odlaskom u operu: uveče idete da uživate u muzici, pjevanju, scenografiji, pa i bifeu. Ako niste čitali knjigu, nemojte se plašiti šaha i pitanja ideologije. To je prilika da jednostavno dobro provedete veče“, rekao je.
„TABURE U PREDSJEDNIČKU FUNKCIJU“: KAKO DJELUJE IDEOLOGIJA
Roman gotovo odmah daje odgovor na dva vječna ruska pitanja: „Ko je kriv?“ i „Šta da se radi?“ Krivi su Fjodor Dostojevski i Lav Tolstoj: oni su učili Ruse da budu imperijalisti i agresori. Postoji samo jedno rješenje: ukloniti svu rusku književnost i zamijeniti je nečim drugim.
Od te ideje Konakov polazi u razvijanju radnje romana. Pisac je želio da pokaže kako ideologija funkcioniše. Mnogo je čitao o tome, od Karla Marksa do Luja Altisera i Mišela Fukoa.
„Iz ideologije se ne može izaći. Čovjek je ideološko biće, a ideologija je imaginarno rješenje stvarnih protivrječnosti“, rekao je Konakov.
Konakov svoje iskustvo crpi iz devedesetih. „Svi su do juče bili komunisti, a sutradan su postali kapitalisti. Pred našim očima su mijenjali crno i bijelo, loše i dobro. To iskustvo proizvoljnosti simboličkih sistema i danas živi u meni“, objasnio je pisac.
Knjiga ovu ideju dovodi do apsurda. Zamijeniti književnost hokejom? Potreban je led. Baletom? Potrebne su baletske patike. Ruskom kuhinjom? „Ona, čini se, nije naročito bogata“, razmišljao je Konakov na predstavljanju knjige, nabrajajući mogućnosti.
Ostaje šah.
„Kod nas je u toj oblasti istorija dobra, a igra je zanimljiva“, nastavio je pisac.
Konakov se prisjetio riječi Borisa Berezovskog iz devedesetih: „Dajte mi na šest mjeseci dugme Prvog kanala i ja ću vam za predsjednika izabrati tabure.“
Pisci Denis Osokin i Aleksej Konakov, kritičarka Irina Barmetova. Dinar Fatihov / realnoevremya.ru
U svijetu romana niko ne pominje pravu religiju. Umjesto toga prizivaju Kaisu, boginju šaha. Školarci uče napamet Botvinikove partije umjesto Puškinovih stihova, a jezik se mijenja zajedno sa nastavom.
„Besmislicu“ tamo nazivaju „Bongklaud“. Tako se u šahu naziva najbesmislenije otvaranje: u drugom potezu bijeli, suprotno kanonima, izvode kralja i on svima smeta.
Umjesto „Ne možemo da se sretnemo“, junaci govore: „Mi smo kao lovci različitih boja“, koji se nikada ne sreću.
„Bilo je prilično zanimljivo konstruisati takav jezik“, priznao je Konakov.
Mijenjaju se i nazivi ulica. U romanu Ljermontovski prospekt postaje Botvinikov prospekt. Žukovska ulica dobija ime Nimcoviča. Jusupovski vrt ostaje Jusupovski, ali sada ne nosi ime ubice Raspućina, već šahiste Artura Jusupova.
Ulice nazvane po književnicima nose prezimena velemajstora, a književne aforizme zamjenjuju šahovske šale.
„Junaci to ne razumiju, sve prihvataju kao nešto sasvim normalno. A mi stojimo spolja i sve to izgleda prilično smiješno“, rekao je Konakov.
Kritičarka i glavna urednica časopisa „Oktobar“ Irina Barmetova dodala je da se rebusi u knjizi lako čitaju. Nazvala ih je „lakom igrom sa čitaocem i tekstom“.
Glavni junak Kiril dolazi u Sankt Peterburg iz Novosibirska. Konakov je tamo sam došao iz Uhte.
„Ovo je roman o mladima. Igrao sam šah sa 15–17 godina i knjiga je postala povod da se vratim u ta srećna vremena. Već ćeš uskoro biti starac, a vraćaš se u vrijeme kada si bio sasvim, sasvim mlad“, rekao je autor.
Takvu priču smatra tipičnom za Rusiju. Centara univerzitetske kulture u zemlji ima malo: Moskva, Sankt Peterburg, Kazanj, Nižnji Novgorod, Tomsk.
„Svake jeseni desetine hiljada mladih ljudi dolaze u te gradove, druže se sa sijedim profesorima. Oni su početnici, sve ih zanima“, istakao je pisac.
DISTOPIJA, OPERA ILI BAJKA
Iako se u podnaslovu romana nalazi riječ „opera“, čitaoci i kritičari svrstali su knjigu u žanr distopije. Distopija je, prema riječima Alekseja Konakova, samo „žanrovski simptom kasnog kapitalizma“.
Opera se gradi na unaprijed datom apsurdu. Kartonska scenografija, djevojka koja umire od tuberkuloze i pjeva ariju petnaest minuta, mladi paž težak dvanaest pudova.
„Operu ne volimo zbog toga, već zbog suptilnosti odnosa glasa i muzike“, rekao je autor u jednom intervjuu.
Ni „Tabija trideset dva“ nije o vjerodostojnosti. Ona govori o međudjelovanju književne i šahovske tradicije.
Francuski pisac Iv Gotje. Dinar Fatihov / realnoevremya.ru
Francuski pisac Iv Gotje takođe se nije složio sa etiketom distopije.
„Ja načelno ne volim distopije“, priznao je. „Njihova filozofija glasi: sutra će biti gore nego danas. A onda se autor ponosi i kaže: ’Pa ja sam vas upozorio.’“
Knjizi je pristupio oprezno. Prva stranica samo je povećala njegovu nelagodu: konvencionalna pripovjedačka forma i „scena u krevetu“.
„Napregao sam se. Ali sam okrenuo stranicu – i nečija čvrsta ruka me je uvukla u knjigu i više me nije pustila“, ispričao je Gotje.
Roman je nazvao snažnim, pametnim, a istovremeno „narodskim“. Prva asocijacija na književne klasike za Gotjea bio je Umberto Eko, a zatim braća Strugacki. Alekseja Konakova Iv Gotje nazvao je „ikonoklastom“.
Pisac Denis Osokin potpuno je odbacio etiketu distopije.
„Ovo nije distopija. Ovo je snažan, duboko individualan glas pisca koji govori o najvažnijem. Nema didaktike. Postoji osjećaj slobode: dok čitamo, postajemo slobodniji i bolji“, rekao je.
Konakov je svoj roman uopšte svrstao u bajku:
„Mi ipak volimo strašne bajke: vještica u kući od medenjaka želi da pojede djecu, Baba Jaga, lešij, Šurale. Tamo se dešava nešto čudno i po svojim pravilima. Negdje liči na istinu, negdje na čuda. Izgleda da se dogodio klinamen, skretanje atoma, i ispalo je ono što je ispalo.“
Dinar Fatihov / realnoevremya.ru
A onda je Iv Gotje pronašao protivrječnost u knjizi.
„Vaša knjiga razotkriva ruski književnocentrizam, ali to čini isključivo književnim sredstvima. Iz nje izbija ljubav prema književnosti. Ona je sama književnocentrična“, rekao je francuski pisac.
„To je suptilna primjedba, koja u izvjesnom smislu razotkriva autora“, složio se Konakov.
Želio je da „igra istovremeno na svim tablama“. Knjiga je trebalo da postane „crvenac koji se svima dopada“.
Onima koji mrze klasiku i kojima je dosadila u školi pokazuje svijet u kojem je klasika ukinuta. Za one koji vole klasiku, ona afirmiše književnost samom činjenicom da je tekst napisan. Ljubiteljima šaha daje mnogo šaha. Onima koji ne vole šah pokazuje da su šahovske zamjene na kraju „sve učinile još gorim“.
Ipak, u toj paradigmi Aleksej Konakov navodi jedan obavezan uslov:
„Potrebno je makar malo voljeti Sankt Peterburg. Ako nikako ne podnosite Sankt Peterburg, knjiga vam se najvjerovatnije neće dopasti.“
Jekaterina Petrova – književna kritičarka internet-glasila „Realno vrijeme“, autor Telegram kanala „Buločki sa makom“.