Piše: Boris Valijev
Sa tri godine naučio je da čita, sa pet je u glavi množio trocifrene brojeve i napamet prepričavao stranice pročitanih knjiga.
Sa sedam je riječ po riječ ponavljao očeva medicinska predavanja, a sa dvadeset sedam je bez ikakvog napora mogao da se prisjeti petnaestak poteza iz neke partije sa prvenstva zemlje iz 1939. godine.
Sa trideset sedam je slobodno komentarisao šahovske partije na sedam evropskih jezika…
Mihail Talj i Sali Landau
(Izvor fotografije: Arhiv Mihaila Talja)
Novinar Jaroslav Golovanov priča:
„Jednom sam sjedio s Mišom u društvu, pili malo. Meni su u ruke dopale neke matematičke zbirke zadataka, pa sam ih naglas čitao. Smijali smo se zadacima o bazenima u koje voda utiče i iz njih otiče. Prošlo je više od sata, kad Talj iz čista mira kaže:
– Dvadest četiri!
– Šta dvadeset četiri?
– Pa, u onom zadatku koji si čitao, odgovor je 24 tone! Provjeri.
Provjerio sam — tačno!
A ja sam taj zadatak čitao prije više od sata, i sve to vrijeme Talj je aktivno učestvovao u veselom razgovoru, šalio se, i nisam vidio da se ijednog trenutka vratio mislima na onaj zadatak.“
Šta je naš život? Igra…
Samo po sebi, svaki pokušaj običnog čovjeka da zadre na teritoriju genija, a još više da smjesti blistav život Mihaila Talja u dvije novinske stranice, izgleda kao svetogrđe.
Sasvim sam toga svjestan, ali, kako se kaže, nisam prvi — i siguran sam — neću biti posljednji.
Sa šahom se Miša Talj upoznao u sedmoj godini i od tada se s njim više nikada nije razdvajao, smatrajući ga svojim svijetom, u kojem je, po sopstvenim riječima, živio punim životom i izražavao sebe do kraja.
„Šahu je bio potreban Talj — i on se pojavio: ogroman i blistav umjetnik“ — reći će mnogo godina kasnije još jedan šahovski genije, dvanaesti svjetski šampion Anatolij Karpov, kojem je, usput, Mihail Nehemijevič pomagao u pripremama za mečeve s Viktorom Korčnojem i Robertom Fišerom.
Mihail Talj i Bobi Fišer, 1960.
(Izvor: Wikipedia)
Godine 1953., sedamnaestogodišnji student drugog(!) kursa Filološkog fakulteta Riškog univerziteta (završio školu sa petnaest) postao je šampion Letonije, a već sa dvadeset jednom – najbolji šahista Sovjetskog Saveza.
Oduševljenje u šahovskom svijetu nije izazvao samo njegov rezultat na 24. šampionatu zemlje, nego i stil igre pobjednika – pun kombinacionog sjaja, blistave maštovitosti, rizika i romantike.
Bio je to izazov tadašnjim velikanima šaha – Mihailu Botviniku i Vasiliju Smislovu, koji su zastupali spor, pozicioni stil igre.
Pobjeda na Prvenstvu SSSR-a 1957. godine postala je, slikovito rečeno, poletna pista s koje je započeo njegov vrtoglavi let ka vrhu svjetskog šahovskog Olimpa.
Tokom naredne dvije godine, „gusar iz Rige“ nije izgubio gotovo nijedan turnir. Njegov maratonski niz bez poraza od 28 partija, koji je završio trijumfom na Turniru kandidata u Jugoslaviji, dao je Talju pravo da ospori titulu svjetskog prvaka tadašnjem šampionu Mihailu Botviniku.
I on je to pravo iskoristio – igrajući s mocartovskom lakoćom. Rezultat 12,5 : 8,5 u njegovu korist govori sam za sebe.
Mihail Talj i Boris Spaski, 1967.
(Izvor: RIA Novosti)
Novinar Lev Hariton prisjeća se:
„Dobro pamtim taj meč, igran u Moskvi, u Pozorištu imena Puškina. Stotine ljubitelja šaha, koji nisu mogli ući u salu, pratili su tok partije na ogromnoj demonstracionoj tabli postavljenoj na Tverskom bulevaru.
Nikada neću zaboraviti čuvenu šestu partiju. Igrajući crnim figurama, Talj je odmah po izlasku iz otvaranja, ni iz čega, žrtvovao konja.
To je bio izazov Botviniku i svima koji su slijedili hladan proračun, pokušavajući da šah uguraju u okove bezličnih algoritama.
Kao da se ništa ne događa, Talj je šetao scenom, dok je proslavljeni šampion, onaj koji je pobjeđivao Laskera, Kapablanku i Aljehina, nemoćno pokušavao da pronađe rješenje u svojoj „prepoznatljivoj“ poziciji.
Kazaljka na Botvinikovom satu neumoljivo je odmicala, a on i dalje nije nalazio odgovor.
A šta se tek dešavalo u sali! Gledaoci su naglas raspravljali o poziciji, orili su se povici „bravo!“
Na kraju je Botvinik zatražio da se šahovski sto premjesti iza bine. Obojica velemajstora napustila su scenu, a publika je tada mogla da navija iz sveg glasa — kao na bokserskom meču.
Talj je tu partiju dobio, i uprkos očajničkom otporu Botvinika, šahovska kruna prešla je u ruke Rižanina, koji je tada postao najmlađi svjetski šampion.
(Nastaviće se)