Mihail Talj – ličnost legendarna i zagonetna. Za jedne je bio oličenje šahovskog talenta, a drugima se činio više umjetnikom nego sportistom.
Piše: Boris Valijev
„Šahovski Paganini“, „demon“, „vihor iz Sovjetskog Saveza“, „pirat šahovske table“, „čarobnjak iz Rige“, „veliki glumac šahovske scene“…
Od dvadesetak sličnih epiteta koje su osmom svjetskom šampionu u šahu, Mihailu Talju, dali njegovi oduševljeni obožavaoci i novinari, izraz „kraljica svake vrste“ (figura s neograničenim mogućnostima, koja u rezervi ima i potez konjem, kako tvrdi Daljev objašnjavajući rječnik) učinio mi se najneobičnijim i najtačnije opisuje mnogostranu ličnost Talja.
Njemu je sve bilo dopušteno. Po Dostojevskom, to je veliki grijeh — ali ne i za Talja.
„Miša, pa znaš da to tako ne ide,“ govorili su mu prijatelji nakon njegovih redovnih žrtvi na tabli od crno-bijelih polja.
„Znam, ali tako mi se hoće!..“
„Imam jednu sklonost, slabost, zovite to kako hoćete: volim paradoksalna rješenja,“ priznao je sam Talj u intervjuu za „Sovjetski sport“ u junu 1987. godine.
„Da kateta bude duža od hipotenuze, a dva puta dva jednako pet.“
28. juna 1992. godine, u tri sata poslije podne, u 15. gradskoj bolnici u Moskvi, u svojoj 56. godini života, umro je veliki šahista stoljeća, „Mocart šahovske umjetnosti“, osmi svjetski šampion Mihail Talj.
Činilo se da će omiljeni šah uvijek spasiti tog čovjeka, koji je tokom života preživio dvanaest najtežih operacija, od odlaska tamo gdje se sadašnjost, prošlost i budućnost stapaju u jednu rijeku.
Ali ovog puta čudo se nije dogodilo.
„Masivno krvarenje. Varikozne vene jednjaka“ — s takvom medicinskom dijagnozom ne žive čak ni čarobnjaci…
Kavalerijski juriš s hipnozom
Pojava Mihaila Talja u velikom šahu, koja se desila krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina, imala je efekat eksplozije bombe. Do tada gotovo nepoznati „gusar iz Rige“ uspio je smjelim kavalerijskim jurišem da porazi sve priznate šahovske autoritete i sa samo 23 godine postane najmlađi svjetski šampion — što bi se reklo, iz prvog pokušaja i u jednom dahu.
Bilo je to toliko nevjerovatno da su mnogi ozbiljno počeli govoriti o hipnotičkim sposobnostima Talja i o kosmičkom porijeklu njegovih kombinacija s fantastičnim žrtvama figura, koje su, činilo se, oživljavale pod rukom genijalnog „vojskovođe“.
A gotovo mistična priča o Taljevom rođenju, koja je na neobjašnjiv način postala poznata svima, rodila je još jedno „objašnjenje“ njegovih fenomenalnih pobjeda…
„Posebni ljudi“ – „posebni“ odnosi
Prva supruga osmog svjetskog šampiona u šahu, dramska glumica i estradna pjevačica Sali (Sulamif) Landau, u svojoj knjizi „Elegija Mihaila Talja“ tvrdi da je već pri prvom dolasku u Taljev dom shvatila:
„Ovdje žive ‘posebni ljudi’, odnosi među kojima se ne uklapaju u okvire socijalističkog društvenog poretka.“
Mislim da činjenicu tih zaista „posebnih porodičnih odnosa“, koji su vladali u kući Taljevih, teško da bi osporili čak i pristalice „kapitalističkog društva“, jer je začeće Miše, s gledišta hrišćanskih kanona, bilo — grješno.
On je imao dva oca: biološkog – Roberta, i muža svoje majke Ide Grigorjevne, oca starijeg brata Jakova – poznatog riškog ljekara Nehemiju Talja. I to nije bio banalan ljubavni trougao s tajnim susretima i scenama ljubomore, nego, po svemu sudeći, jedino rješenje situacije koju je odredila virusna infekcija koja je Nehemiju dovela do neizlječive impotencije.
Miša je znao da svoje rođenje duguje Robertu, koji je živio u njihovoj kući, ali je za oca uvijek smatrao Nehemiju, kojeg je volio beskrajno. I za Roberta je Miša bio sin doktora Talja.
Mihail Talj s ocem Nehemijom i sinom
(Foto: arhiv Mihaila Talja)
Dva mjeseca prije rođenja Mihaila Nehemijeviča, mali miš iz jazbine s Riške obale zamalo nije razbio repićem zlatno jaje iz kojeg je trebalo da se izlegne šahovski genije.
A ako ozbiljno govorimo, sama Ida Grigorjevna pričala je o ogromnom pacovu koji ju je toliko preplašio da je, u sedmom mjesecu trudnoće, od straha izgubila svijest.
Ljekari su se bojali da će šok imati trajne posljedice, ali, hvala Bogu, strahovanja se nisu obistinila – porođaj je prošao uspješno. Međutim, kada su majci prvi put donijeli novorođenče, ona je ponovo, kao i onda na obali Rige, izgubila svijest od užasa kad je vidjela iskrivljenu ručicu svog sina – s tri prsta…
Kada je imao pola godine, Miša je, prema još jednom porodičnom predanju, zamalo umro, pošto je dobio težak oblik meningitisa praćen neprestanim grčevima i temperaturom višom od 40 stepeni.
Prisjećajući se toga, Sali Landau piše:
„Ljekar je rekao da nade gotovo nema, ali ako se dogodi čudo, poslije takvih bolesti izrastaju veliki ljudi.“
S obzirom na to da je, prema riječima onih koji su ga poznavali, najbolji ljekar u Rigi bio upravo Nehemija Talj, ne može a da se ne zapitamo — nije li baš on bio autor tog „crno-bijelog dijagnoznog zaključka“, nalik na šahovsku tablu?
Ali, kako god bilo, najvažnije je da je Miša preživio — i zaista postao najprije čudo od djeteta, a zatim i genije.
(Nastaviće se)