Piše: Vladimir Nejštadt
Kada je Fajn već bio u hotelu i pakovao kofere, u Sali stubova, odmah po završetku prvog kola, stotine navijača prijateljski su okružile američke šahiste.
„Štitili su nas krupni momci, očigledno iz tajne policije, i morali smo napustiti pozorište na sporedni izlaz“, prisjećao se Denker.
Konačan rezultat meča – 12,5:7,5 – naravno, nije bio u korist američke ekipe, i Fajn je za taj rezultat saznao već na putu nazad, preko okeana.
Mjesto i vrijeme nove šahovske partije dvije legende – otkriva mladi posmatrač partije: Mark Tajmanov.
Za one koji nisu pogodili – riječ je o susretu lidera reprezentacija u meču SSSR – SAD, održanom od 29. juna do 6. jula 1955. u Moskvi.
Tada je sve završeno novim debaklom Amerikanaca – 25:7.
Istina, Semjuel (Sami) Reševski je tada pobijedio Mihaila Moisejeviča (Botvinika) rezultatom 2,5:1,5.
Tajmanov je na 7. tabli savladao Keždena istim rezultatom, dok je godinu ranije, u Njujorku (1954), izgubio na 8. tabli od Evansa – 1,5:2,5.
U oba meča 1954–1955, Fajn nije učestvovao – tada se već bio povukao iz aktivnog šaha.
Spaso-house – bivša rezidencija američke ambasade (na Spasopeskovskom trgu, „milju od Kremlja“) – bila je mjesto prijema koji je u čast završetka meča organizovao američki diplomatski predstavnik u SSSR-u Elbridž Djurbrou (zamjenjivao ambasadora Voltera Smita).
O tom prijemu je Denker kasnije pisao:
„Na banketu povodom mog osvajanja titule prvaka SAD 1944. bilo je više šampanjca i kavijara nego ovdje.“
Djurbrou, dakle, nije bio darežljiv kao Moris Verthejm, veliki prijatelj američkog šaha.
Uveče, 18. septembra, u prostorijama Svesaveznog društva za kulturne veze sa inostranstvom (VOKS) u Velikoj Gruzijskoj ulici, održan je još jedan prijem u čast učesnika meča.
Govore su održali Botvinik i Verthejm.
Denker, posle kapitena, izjavio:
„Iskreno, očekivali smo rezultat u rasponu od 11:9 za Sovjete do 10,5:9,5 za nas.“
„Maštar“, pomisli tada Verthejm i odluči da se više neće baviti ovim mečevima – ni organizaciono ni finansijski.
„Ni Englezi nisu izgubili sa ovakvom sramotnom razlikom u radio-meču sa Rusima…“
Na prijemu su bili svi članovi sovjetske ekipe i svi Amerikanci – osim Fajna; prisustvovali su i Eve, diplomate, novinari, umjetnici…
Prema sovjetskoj štampi, sve je proteklo „u prijateljskoj i srdačnoj atmosferi“, uz koncert u kojem su nastupili Emil Giljels, Georgij Vinogradov, Debora Pantofer-Nečecka (danas zaboravljena, ali tada oduševila koloraturnim sopranom pjevajući „Slavuja“ Aljabjeva), te David Ojstrah.
U memoarima Botvinik piše:
„Na prijemu američki šahisti su uručili N. Romanovu (za Staljina) poklon – majstorski izrađenu lulu na kojoj su bili minijaturni drveni likovi Staljina i Ruzvelta za šahovskim stolom.“
Ustvari, ovaj suvenir sovjetskom sportskom rukovodstvu predao je Verthejm, koji ga je dao izraditi po sopstvenoj narudžbini (i naravno – platio).
Planirao je da ga lično uruči Staljinu – ako bi bio pozvan na prijem u Kremlj…
Časopis „Šahovski vesnik – The Chess Herald“ u svom januarskom broju iz 1995. godine objavio je foto-reportažu sa izložbe „Vaš potez, predsjedniče!“ u Muzeju revolucije na Tverskoj (od 1998. – Muzej savremene istorije Rusije). Izložba je bila posvećena 31. Svjetskoj šahovskoj olimpijadi koja se te godine održavala u Moskvi. Među eksponatima (većinom su to bili kompleti šahovskih figura poklonjeni državnim i političkim liderima SSSR-a) posjetioci, uključujući i učesnike Olimpijade, mogli su da vide i lulu za pušenje („Drvo. Rezbarija“) – poklon I. Staljinu od američke ekipe.
A najvažniji trenutak, koji takođe nije ušao u novinske izvještaje – te jeseni nije potpisan sporazum o održavanju meč-turnira za svjetsku titulu u dva dijela – u Hagu i Moskvi, iako su se o tome, nakon žučnih rasprava (živopisno opisanih u Botvinikovoj knjizi „Ka ostvarenju cilja“), tog jutra na „operativnom sastanku“ na Velikoj Gruzinskoj, dogovorila petorica kandidata za titulu (Reševski je, sa svojom uobičajenom žestinom, diskutovao i u svoje ime i po ovlašćenju šestog kandidata – Fajna, koji mu je ostavio „formalno punomoćje“).
Botvinik: „Romanov me odvodi u stranu, grli (odmah sam shvatio – nešto nije u redu) i kaže da danas nije moguće potpisati sporazum: nije stigao da usaglasi finansijska pitanja s vladom.
I tu sam napravio tipičnu grešku za sebe – pomislio sam da je ‘partija’ ionako dobijena i da mogu biti velikodušan.
– Koliko vremena je potrebno da se ta pitanja usaglase? Da li je mjesec dana dovoljno?
Romanov se očigledno obradovao.
– Onda da postignemo džentlmenski dogovor (bez potpisa), sa tim da, ako u roku od mjesec dana ne bude prigovora, on automatski stupa na snagu.
Eve je bio dirnut, ostali učesnici su se takođe složili. Svi su se rastali mirno i prijateljski.“
Ali, nimalo „mirno i prijateljski“ ovaj džentlmenski dogovor nije bio prihvaćen od strane nekih starih rivala – sunarodnika Semija i Reubena, a da ne govorimo o rukovodstvu američkog šaha, sa kojim je Fajn oduvijek imao zategnute odnose. A onda je napravio još jedan pogrešan potez i te odnose u potpunosti uništio…
(Nastaviće se)