Moskva, 2014.
***********
„Fantazija je fantazija“, primjećuje Ljuboš Kavalek, „ali čim dobije prednost, uhvati se kao klještima i ne pušta, dok ne pritisne gvozdenom rukom. A to što se pozivao na svoje partije, među kojima ima mnogo izuzetno lijepih – tu nema protivrječnosti: izvanredni šahista Bronštajn imao je vrlo istaknut, stil koji se pamti.
Bio je, naravno, izuzetan umjetnik šaha, ali je u njemu bilo i dosta lukavstva, pretvaranja: čitavog života bio je profesionalac, a stvarao je sebi reputaciju amatera-improvizatora. S godinama se to samo pojačavalo i poprimilo gotovo groteskne crte.“
Na jednom od Keresovih memorijala u Talinu, Aleksandar Vajngold ponudio je velemajstoru remi u blago boljoj završnici.
„Vrlo pristojan mladi čovjek“, pohvalio ga je David Jonovič. „Neki Romanišin bi me ovdje još vozio stotinu poteza…“
Zgražavao se:
„Na svakom koraku u komentarima u 22. potezu piše – ‘obično se ovdje igra ovako…’ Ma nije bilo takvih komentara u moje vrijeme! Nije nam ni padalo na pamet da analiziramo dvadeset poteza unaprijed…“
Pedestih godina „tabija“ u Nimcoviču, odakle su počinjale i njegove sopstvene partije, nastajala je tek nakon desetak poteza, a i tada je često slijedio dug lanac obaveznih nastavaka.
A u španskoj partiji! A u staroindijskoj!
Više puta je ponavljao:
„Mlade šahovske zvjezde plešu po našim grobovima, dok smo mi još živi! Živi! Uzeli su naš šah, prisvojili naše misli, igraju jedne te iste pozicije, proučene uzduž i poprijeko – i sva ta pompa izgleda smiješno.“
„Eksploatišu imidž koji su stvorile prethodne generacije — da je šah superintelektualna igra, igra kraljeva. Kad slušaš neke od današnjih zvijezda, ispadne kao da prije njih niko ništa nije razumio o šahu.
Kako ih nije sramota da početkom trećeg milenijuma na trećem potezu izvode lovca na c4 — kao što su to radili Anderson i Morfi još prije dvjesta godina. Ogromne nagrade, televizija, sponzori, reklamna buka — i svi treba da vjeruju kako je bilo teško osvojiti liniju ‘c’. Kao da su je osvajali rukama, kao da su bagerima ručno vukli sve do te linije ‘c’!“
„U šahu traje beskonačno takmičenje. Čak i ako danas pobijediš, sutra te ponovo čeka provjera… snage zdravlja i radne sposobnosti tvog talenta“, žalio se Bronštajn — zaboravljajući da je takvo takmičenje osnova svakog sporta, i da je on sam nemilosrdno podvrgavao istoj takvoj provjeri šahovske korifeje iz predratnog perioda.
Njegovo gunđanje, precjenjivanje prošlosti, žaljenje zbog mladih i neispunjenog života — sve to, odavno poznato psiholozima, počelo je da se ispoljava kod njega mnogo prije nego što je zaista ostario.
Nije želio da prizna da svaka nova generacija vrlo brzo (a u šahu još brže nego u životu) postaje ona prethodna, i da je pokušaj da se zaustavi tok istorije — odnosno da se sav fokus zadrži na onom njenom segmentu u kojem si ti bio glavni akter — unaprijed osuđena na neuspjeh.
Ali treba i priznati: u njegovo vrijeme prirodni šahovski talenat zaista je igrao veću ulogu nego danas, kada radna etika, disciplina, karakter, jaka nervna stabilnost i zdravlje vrlo često zamjenjuju ono što je priroda dala.
Emil Gilels je jednom rekao:
„Onako kako sam ja nekad svirao na Šopenovom takmičenju — danas svira svaki učenik sedmog ili osmog razreda muzičke škole.“
I u šahu prosječni igrači danas idu dalje nego što su geniјi prošlih generacija uspjeli da stignu.
Bronštajnu je nedostajala filozofska objektivnost Laskera, koji je pred kraj života odao priznanje „starcima“ — Štajnicu, Šlehteru, Tarašu, Tajhmanu, Bernštajnu — ali je takođe priznao da „njima je nedostajala preciznost kojom savremeni majstori postižu pobjedu koristeći i najmanju pozicionu prednost“.
(Nastaviće se)