Piše: Vladimir Nejštadt
…Diplomca specijalne škole NKVD-a Mihaila Mihalkova, brata poznatog sovjetskog pjesnika, rat je zatekao na dunavskoj granici. Tri puta je bio zarobljen, tri puta je bježao, stajao je pred streljanjem. Njemački je znao još od djetinjstva (od svoje dadilje, učio ga je i u specijalnoj školi), što mu je mnogo koristilo u neprijateljskom zaleđu kao agentu-ilegalcu. Snabdijevao je obavještajne organe Crvene armije vrijednim operativnim podacima, putujući kroz Švajcarsku, Rumuniju, Poljsku, Mađarsku…
Na kraju rata, tokom borbe, prešao je front u njemačkoj uniformi. Nakon nekog vremena, optužen za izdaju domovine, dobio je dugogodišnju zatvorsku kaznu. U Lefortovu je tri godine proveo u samici… Nakon Staljinove smrti – potpuno je rehabilitovan, dobio je priznanja kao učesnik Velikog otadžbinskog rata: 3 ordena, 12 medalja. Postao je pjesnik i tekstopisac, autor mnogih prikaza na vojno-patriotske teme. Objavljivao je pod pseudonimima Andronov i Lugovih.
„Talentovani ruski emigrantski novinar Vjačeslav Rahmanov“, u stvari – poznati sovjetski prevodilac i istoričar šaha prvokategornik Vladimir Nejštadt (vidi 1. dio „Strast i ratna tajna velemajstora Reubena Fajna“), u Velikom otadžbinskom ratu služio je u jedinicama koje su se bavile razbijanjem njemačke vojske, podređenim Sedmom upravi Glavnopova („Biro vojno-političke propagande“).
Isprva je obučavao kontraobaveštajce njemačkom jeziku, zatim je u ratnim uslovima uspješno formirao diverzantske grupe od zarobljenika Vermahta, za šta je bio odlikovan Ordenom Crvene zvijezde. Pored toga, iz rovova je preko razglasnih uređaja prenosio propagandne emisije, pripremao tekstove letaka na njemačkom jeziku… Za pisanjem jednog od takvih letaka i zabilježen je na ovoj fotografiji. U julu 1944, tokom borbi kod Keningberga, major Nejštadt je teško kontuzovan, četiri mjeseca proveo je u bolnicama. U Beloj Kamenoj živio je u nekoj staroj kući na jednoj od najstarijih moskovskih ulica – Varvarki (1932–1993. ulica Razina), na čijem je mjestu kasnije sagrađen hotel „Rusija“. Mislio sam da je moj ujak sigurno bio u publici u sali stubova Doma Saveza na meču naših i Amerikanaca u septembru 1946.
…Po dolasku u hotel, Vertheim i njegov tim su, kako su sledećeg dana javile centralne novine, otišli u Veliko pozorište, gde se izvodila opera „Knez Igor“.
ZBOGOM ILUZIJAMA ili NE U HRANU ZA KONJE
Još na moskovskom aerodromu kapetan američkog tima Moris Vertheim obavjestio je predstavnike Saveznog sportskog komiteta da je drugi broj ekipe, Fajn, vremenski ograničen zbog obaveza na Južnokalifornijskom univerzitetu, pa bi bilo dobro da odigra partiju drugog kola dan prije početka meča. Sportski funkcioneri nisu imali ništa protiv…
11.septembra Fajn i Keres, srdačno se pozdravivši, udobno su sjeli za šahovski sto od skupocenog drveta u Oktobarskoj sali Doma Saveza. Sala je bila prazna, na bini, pored pobjednika AVRO turnira, bili su glavni sudija Maks Eve i članovi sudijskog kolegijuma.
Već u poznim godinama Fajn priznaje: „Ni sa jednim drugim velemajstorom mi nije bilo toliko teško za tablom kao sa Keresom. U njegovom stilu bilo je nečeg Aljehinovskog, ali iako sa Aljehinom nisam imao problema, Keresa nisam potpuno razumio.“
To „nerazumijevanje“, međutim, nije se ispoljilo odmah. U njihovom prvom susretu – 1935. godine na Olimpijadi u Varšavi, Fajn je crnim figurama prilično lako stekao materijalnu prednost i, pošto je u završnici proveo pješaka do dame, pokušao je da slomi protivnika koji je imao topa i lovca (broj pješaka bio je jednak – po dva). Ali Paul se tehnički odlično branio i u 92. potezu (!) partija je završena remijem.
Na toj Olimpijadi 19-godišnji Estonac ostvario je vrlo solidan rezultat za svoj debi na međunarodnoj sceni: peto mjesto na prvoj tabli, 12,5 poena iz 18 partija. Fajn, kao broj jedan američke reprezentacije (Reševski nije išao na Olimpijadu u Varšavi, jer se – čudak – bojao da ga ne regrutuju u vojsku kao rođenog Poljaka), odigrao je prilično slabo – 9 poena iz 17 partija.
Ipak, talentovanog momka iz Istočnog Bronksa lično su pozvali da učestvuje na čuvenom božićnom turniru u Starom svijetu – kao i Paula, koji, međutim, nije mogao da ide jer je iznenada obolio. A za Fajna je, kao što znamo, taj Hestings postao uspješna uvertira za kasniju seriju turnirskih trijumfa.
Sledeći put ukrstili su koplja u julu 1936. u Zandvortu. Reuben, koji je suvereno pobijedio na tom jakom turniru u poznatom holandskom ljetovalištu (ostavivši iza sebe i tadašnjeg svjetskog prvaka Evea), kao da je time stekao pretplatu za učešće na svim zvjezdanim turnirima u narednim godinama.
Keresa, koji je u Zandvortu podijelio 3–4. mjesto, Fajn je bez problema pobijedio crnima. Kad je njegov pješak na liniji „a“ bio samo jedan potez od promocije u damu, budući „vječiti drugi“ zaustavio je sat.
Paul se revanširao godinu dana kasnije u Ostendeu, lijepo savladavši svog glavnog konkurenta odmah na startu tog, po sastavu, prilično prosječnog turnira – direktnim napadom na kralja. (Tada su obojica šokantno izgubili od „malo poznatog majstora Groba“, ali su sa njim podijelili 1–3. mjesto.)
Još godinu dana kasnije, u prvom kolu AVRO turnira, Keres je – po sopstvenim riječima – ostvario jednu od najvažnijih pobjeda u karijeri, savladavši Fajna koji je zapanjio sve silovitim startom. Kada je Reuben u 58. potezu predao, njegova šarmantna, sitna supruga Ema (akreditovana na turniru kao dopisnica popularnih holandskih novina) nagradila je Paula za briljantnu igru srdačnim aplauzom… A Reuben je, pružajući ruku ozarenom protivniku, rekao:
„Danas ste igrali veličanstveno…“
Njihov najvažniji susret u posljednjem kolu AVRO turnira jedan novinar opisao je ovako:
„Fajn, krupan mladi čovjek, nikako ne može da prikrije uzbuđenje, često briše znoj s lica. Igra promišljeno, pazeći na Estonca, koji ovoga puta nije previše aktivan. I jedan i drugi izbjegavaju rizik.“
Mladi velemajstor Paul Keres kategorički se nije slagao s etiketom „tehničara za izvlačenje remija“, koja se zalijepila za Fajna. Nakon jednog od turnira tog, predratnog vremena, stao je u odbranu svog glavnog konkurenta (a usput i još jednog poznatog pristalicu „metode u kojoj ima previše racionalnog“):
„Ako je lako suprotstaviti se toj metodi, zašto onda uvijek daje tako dobre rezultate? Meni, igraču drugačijeg stila, borba s Florom i Fajnom pričinjava ogromno zadovoljstvo.“
Godine 1939. Paul je dolazio u Amsterdam da dogovori meč s Eveom, ali Fajn se tada već odavno nalazio (zajedno s mladom suprugom) u rodnom Njujorku, daleko od „nadvijajućeg talasa rata“.
(Nastaviće se)