Moskva, 2014.
***********
Međunarodni majstor Aleksandar Vejngold često je razgovarao s Bronštajnom u Španiji i Estoniji, kada je David Jonovič dolazio na turnire u Talin:
„Težak, bolestan čovjek, — prisjeća se Vejngold. — Lukav, kao svi šizofreničari, Bronštajn je sebe smatrao slobodnim čovjekom. Ako je i bio slobodan, ta se sloboda ogledala u njegovom potpunom egoizmu,
koji mu je omogućavao da radi ono što je bilo dobro, prije svega, za njega samog.“
Mark Dvorecki, koji se s Bronštajnom više puta susretao na moskovskim i saveznim takmičenjima, kaže: „On je smatrao da je samo on stvaralački šahista, a sve mlade – bukvalistima.
Nekoliko puta sam u partijama s njim uspio da se izvučem iz teških pozicija.
‘Prebrzo igrate,’ govorio bi Bronštajn, očigledno iznerviran rezultatom partije,
‘to je nepoštovanje prema protivniku…’
Jednom sam brzo odigrao dugačku forsiranu varijantu i pobijedio.
Bronštajn je, obraćajući se publici, izrekao:
‘On misli da samo on zna da igra brzo…’
U drugom razgovoru sam usput rekao nešto negativno o partijskoj eliti.
Bronštajn me prekinuo:
‘Oni imaju moralno pravo, živjeli su u zemunicama, borili se…’
Koliko god da sam ponavljao:
‘Ma dajte, kakve zemunice, pa to je nomenklatura, žive u luksuznim stanovima i na vladinim dačama. Dolaze na turnire u “Čajkama” sa šoferima – kakve zemunice?’ —
Bronštajn je tvrdoglavo ostajao pri svom.
Vidio sam ga u raznim situacijama i smatram ga pozera i krajnje lažnog čovjeka.”
U 1973. godini, Bronštajn nije uspio da se kvalifikuje sa međuzonskog turnira u Brazilu za mečeve kandidata. Svoj neuspjeh objasnio je na sledeći način:
„Razumijete, bio sam u tabeli odmah iza Savona, a on je igrao s našim konkurentima i gubio od svih — Horta, Mekinga, svih. I to još bijelima! Tako da meni nije preostajalo ništa drugo nego da s njima igram crnima na pobjedu. Ipak smo svi bili jedna delegacija, poslao nas je Sportski komitet, kako god okreneš. Eto, trudio sam se…
Tako da, zbog Savona nisam prošao dalje. Ko je mogao da zna da će on biti u takvoj formi…”
Krogius je, inače, uvijek veoma teško igrao protiv Petrosjana, izgubivši od njega sve partije crnim figurama. Ovoga puta se dugo vremena balansirao na ivici provalije, uporno se branio, ali je ipak, poslije pet sati igre, u 41. potezu bio prinuđen da kapitulira.
Godine 1994. jedan novinar ga je pitao: „Kažu da možete da pronađete ključ za bilo koji šahovski program. Kako vam to uspijeva?“
Bronštajn se tajanstveno osmjehnuo: „To je za sada tajna. Kad prestanem da igram, možda ću vam reći.“
„Znači, svjesno niste igrali punom snagom?“
„Ne, samo što s kompjuterom igram bolje. S ljudima sam se stidio da igram svom snagom, činilo mi se da je to lično upereno protiv protivnika.“
Žalio se:
„Koliko sam lijepih zamisli uništio samo zato što bih za partnera nalazio neku protiv-kombinaciju, koja bi se najčešće ispostavila kao fatamorgana — cijena moje neobuzdane mašte!“
Objašnjavao je svoje neuspjehe:
„Izgubio sam gomilu partija u staroindijskoj odbrani igrajući bijelima, samo zato što nisam želio da pokažem kako se pobjeđuje protiv ‘moje’ odbrane.“
Kad bi Bronštajn izgovarao ovakve i slične misli, nije bilo moguće da se u sagovorniku ne pojavi osjećaj nepovjerenja, i da se ne otme misao da Davud Ionovič nije u potpunosti iskren — da ne kažemo više od toga.
Na Istoku postoji izreka: „Udaviti škorpiona u samom sebi.“
Upravo o samoobmani i licemjerju najčešće su govorili oni koje sam ispitivao o njihovim razgovorima sa Davidom Ionovičem Bronštajnom.
Nakon što mu je sreća sve češće okretala leđa, Bronštajn, koji je ranije pokazivao visoke profesionalne kvalitete, počeo je da se zalaže za fantaziju i „kreativni“ šah i da kritikuje „sportski“ šah, smatrajući ga suprotnim prirodi igre.
Stavljajući ljepotu iznad rezultata partije, ali se istovremeno krajnje profesionalno boreći za pobjedu, za poen, kod svojih protivnika je često ostavljao osjećaj nesklada između misli i djela.
(Nastaviće se)