Piše: Vladimir Nejštadt
Na više od 8 kvadratnih kilometara nacionalnog rezervata imena Verthajma žive mnoge vrste divljih životinja – bjelorepi jeleni, lisice, kornjače, a prekrasna jezera su omiljeno mjesto selica…
Ubrzo nakon što je postao predsjednik Menhetn kluba, Verthajm je finansirao meč za titulu šampiona SAD između Reševskog i Horovica, pri čemu je njihova prva partija odigrana u luksuznom stanu samog bankara. Na otvaranju meča (4. maja) prisustvovao je čitav njujorški šahovski svijet, oko 150 ljudi, koji su šetali po krovu na kome je bio uređen vrt, pili i jeli iz zadovoljstva, a u samom stanu uživali u slikama i drugim umetničkim kolekcijama.
Solomon Mihoels, istaknuti glumac. Zajedno sa pjesnikom Feferom, 1943. godine, sa mirovnom misijom Jevrejskog antifašističkog komiteta, boravio je u SAD-u, Kanadi, Engleskoj i Meksiku. Uz učešće Mihoelsa i Fefera u Njujorku je na stadionu Polo-Graund održan impresivan miting, sa čije tribine je predsednik Svetskog jevrejskog kongresa Vaiz zahtevao od SAD-a i Engleske da „ne sutra, nego danas otvore drugi front“. Pred 50 hiljada okupljenih na stadionu govorili su i istaknuti američki društveni radnici kao što su afroamerički pjevač Pol Robson, pisac Aptan Sinkler…
Moris Vertheim (koji je 1941-42. godine predvodio Američki jevrejski komitet) takođe je održao govor na veličanstvenom mitingu na Polo-Graundu, koji je oduševljeno pozdravio sovjetske goste. Tih dana Moris je gostoljubivo primao Mihоelsa u svom luksuznom stanu i imali su o čemu da razgovaraju kao posvećenici pozorišne umjetnosti.
„Pravda“ od 16. februara 1943. pisala je: „Mihоels i Fefer su dobili poruku iz Čikaga da je specijalna konferencija društva jevrejske pomoći odlučila da pokrene kampanju prikupljanja sredstava za kupovinu i slanje u SSSR za potrebe Crvene armije 1000 sanitetskih vozila.“
Nema sumnje da je tokom te posjete SAD-u predstavnika JAK (Jevrejski američki komitet) značajno doprinio prikupljanju pomoći Rusiji koja se borila protiv fašizma i Moris Vertheim, iskreni prijatelj Sovjetskog Saveza.
Kada je Denker 1944. godine osvojio državno prvenstvo, Moris je priredio spektakularnu banket zabavu za 75 osoba, a po riječima novog šampiona – nikada nije vidio na stolovima toliko kavijara i vrhunskog šampanjca, čak ni u ruskoj ambasadi (o gostoprimstvu u ambasadi SAD u Moskvi – kasnije)! Glavnom slavljeniku organizator banketa je pored svega poklonio zlatni sat i platinasti lančić, na kojem su bile ugravirane potpise članova „Manhatena“…
Denker se sjeća kako je jednom prilikom pozvao Morisa i njegovu suprugu da „večeraju sa porodicama“, a dragocjeni gost je tokom večere priznao da nikada nije bio u njujorškim šahovskim klubovima „manjeg kalibra“.
– Pa to ćemo odmah srediti! – uzviknuo je Arnold, i oni su, ostavivši svoje „polovine“ (Moris – novu, treću i posljednju suprugu Cecil), automobilom Denkera prošli donjim dijelom Istočnog Manhattana, kratko istražujući njegove šahovske centre. Kada su se vraćali svojim suprugama i bogatom stolu, predsjednik Manhattenskog kluba je zamišljeno rekao: „Da – svuda je prljavština, duvanski dim i stalna buka, ali čini mi se da svi koji tamo igraju provode vrijeme sa zadovoljstvom i uživaju u toj atmosferi.“
Arnold također piše kako mu je Moris jednom prilično pomogao u rješavanju ličnih finansijskih problema.
I tako, Vertheim, koji je bio u dobrim odnosima sa Denkerom, praveći tim za susret licem u lice sa Sovjetima, gotovo nije ni pomišljao da smijeni aktuelnog šampiona zemlje s prve table. Ali pred sam odlazak u Moskvu ipak je prekomponovao prvu trojku… A pod čijim pritiskom i kakav je to lom pogodio Denkera – ispričaćemo u svoje vrijeme.
Pored toga, Vertheim i njegov pomoćnik Kenet Harknes uklonili su nekoliko „slabih karika“, pozvavši pod zastave reprezentacije Kevitsa, Dejka (koji nije mogao igrati u radio meču jer je tada bio u aktivnoj vojsci van zemlje), Ulvestada, i kako je meč pokazao, pogodili su s tim zamjenama.
Finansiranje dugog puta u SSSR i sve ostale troškove vezane za novi susret s Rusima, Vertheim je preuzeo na sebe, do posljednjeg centa. Već je bilo odlučeno da će putovati kombinovanim vazdušno-morskim putem… Ali onda je u Vestminsterskom koledžu Vinston Čerčil održao svoj čuveni Fulton govor (nije mogao da sačeka da sovjetski i američki šahisti konačno razjasne ko je jači?), a odnosi jučerašnjih saveznika su se brzo zaoštrili. Državni sekretarijat, Senat, preciznije – uticajni zvaničnici i kongresmeni iz redova pristalica isključivo konfrontacionih odnosa sa Sovjetskim Savezom, lako su mogli da blokiraju putovanje američkih šahista preko „gvozdene zavjese“ da Vertheim nije iskoristio svoje veze u vlasti.
Treba reći da je tokom Drugog svjetskog rata preselio u Vašington, da radi u Upravi za ratnu proizvodnju (koju je osnovala Roosevelta administracija) kao tzv. dollar-a-year man. To je bila kategorija predstavnika raznih firmi koji su tokom rata radili u važnoј odbrambenoj administraciji u Vašingtonu, primajući simboličnu platu – jedan dolar godišnje (uz troškove za stanovanje i dnevnice); istovremeno, zadržavali su redovnu platu u svojim firmama.
Uprava, gdje je za vrijeme ratnih godina Moris Vertheim držao značajnu funkciju, bila je zadužena za koordinaciju rada čitave industrije u zemlji, a prije svega onih proizvodnji koje su bile preusmjerene na proizvodnju za front. Kustos Uprave bio je Džejms Birns, šef Odjeljenja za ekonomsku stabilizaciju (nešto kao državni nadzor nad raspodjelom sirovina i robe), a ujedno i Savjeta za vojnu mobilizaciju. I sasvim sigurno, tokom tih godina Vertheim je izvršavao neke zadatke za Birnsa ili njegov aparat, bio je često u kabinetu faktički drugog čovjeka u Sjedinjenim Državama poslije FDR-a (Franklina Delano Roosevelta). Posle rata, Truman je imenovao Birnsa za državnog sekretara. Novi šef Stejt departmenta bio je naklonjen produktivnim razgovorima sa Sovjetskim Savezom, zbog čega su ga žestoko napadali „jastrebi“ poput senatora Makaritija, koji je patio od alkoholizma…
I tako, usred jedne od elitnih zabava, za švedskim stolom, Vertheim je iskoristio trenutak i žustro uvjeravao Birnsa da će novi šahovski meč sa Rusima doprinijeti zbližavanju međudržavnih odnosa SAD i Rusije, te da bi bilo velika glupost da Stejt department zabrani američkoj reprezentaciji odlazak u Moskvu. Podigli su čaše, i nakon nekoliko gutljaja suvog martinija, državni sekretar je rekao: „Nećemo napraviti tu glupost!“
(Nastaviće se)