Moskva, 2014.
***********
Boris Postovski se prisjeća da je Bronštajna nervirao sam čin obraćanja bivšim svjetskim šampionima:
„Zar oni bolje od mene razumiju šah?“
Prilikom doigravanja, krenuo je svojim zamršenim putem, i partija je završena remijem.
Tokom turnira u Kislovodsku 1968. godine, iznenada je preminuo Vladimir Simagin. Organizatori su kontaktirali Moskvu — šta da rade: da prekinu turnir? da nastave?
Odgovor je stigao prilično brzo: turnir treba dovesti do kraja.
„Vidite, Simagin je umro, a turnir se nastavlja kao da se ništa nije desilo“, komentarisao je Bronštajn.
„A da sam ja umro — šta mislite, da li bi nastavili da igraju?..“
Jakov Nejštadt se prisjeća kako je 1974. godine, dok se avion s grupom sovjetskih turista približavao Nici, gdje se održavala Šahovska olimpijada, Bronštajn bio veoma uznemiren:
„Zanima me, hoće li me dočekati na aerodromu… Pa ipak sam igrao meč za svjetsku titulu…“
U svojoj teorijskoj kolumni u časopisu „New in Chess“, pisao sam o kraljevom gambitu i partijama bjeloruskog velemajstora Fjodorova — vjerovatno jedinog koji se krajem devedesetih usudio da koristi taj otpisani repertoar otvaranja na visokom nivou.
Bronštajn se uvrijedio: nisam spomenuo njegovo ime, iako je tekst bio isključivo o najnovijim trendovima u tom, gotovo potpuno izbačenom, otvaranju.
Jednom je planuo:
„Do tog zaključka ste došli? Ako otvorite Šahovsku Moskvu iz 1959. godine, vidjećete da sam o tome pisao još prije četrdeset godina…“ — prisilio me da ponizno spustim glavu.
U neobičnim krivinama njegovog razmišljanja mogli su se naći elementi skepticizma, ironije, ali nikada — kada je riječ o njemu samom.
Bronštajn je razotkrivao, šalio se, upoređivao, šokirao, filozofirao, skeptično se osmjehivao, tugovao, žalio se, ali ne mogu da se sjetim ni trunke autoironije u njegovim riječima.
Ni kod Botvinika nije lako pronaći autoironiju — za njega je bila karakterističnija trezvena procjena.
„Molim da se kritički odnosite prema mojim izjavama, jer poznato je da stariji ljudi obično misle da je nekada sve bilo bolje…“ — napisao je jednom Botvinik.
Stariji ljudi? To je bilo bolna tema za Bronštajna mnogo prije nego što je i sam postao star.
Mladi, njihov odnos prema šahu, njihovi honorari, njihovo samopouzdanje i pragmatizam — postali su za njega osjetljiva tačka.
Šta to, zaista, umišljaju ti mladi?
Mnogi ljudi osjećaju stid kad se sjete svoje mladosti. Drugi — tugu. Tugu za onim vremenom kad je krv ključala, kad si mogao da pomjeriš planine, kad nisi ni razmišljao o budućnosti: beskonačna, ona kao da nije ni postojala.
Ta tuga za danima koji su prošli često se pretvara u gunđanje i osuđivanje mladih: ako se sopstvena mladost ne može vratiti, javlja se odbojnost i zavist prema tuđoj. Prema njihovoj oholosti, nepromišljenosti, bezbrižnosti, koja sa visine proživljenih godina djeluje kao drskost.
Povlačenje sa pozornice je težak ispit — i nije ga lako položiti: jer stariti je mnogo teže nego čitati lijepe metafore o starosti koje su pisali poznati filozofi.
Šah na visokom nivou je okrutan posao, i za razliku od drugih, „normalnih“ profesija, uspjeh šahiste je često samo odloženi neuspjeh.
Starenje u sportu dolazi mnogo ranije nego biološko, i doživljava se mnogo bolnije, pa zato tragedija starenja mora biti prevaziđena sa što manje gubitaka.
Bronštajn se takođe suočio sa problemom koji prije ili kasnije dočeka svakog profesionalnog šahistu: šta da radi kada rezultati polako, ali sigurno opadaju, a kraju tom padu nema ni traga?
On je postigao izvanredne uspjehe kad mu je bilo tek nešto više od dvadeset godina.
U tim godinama se rijetko razmišlja o budućnosti, a reakcija čovjeka na mlade koji dolaze da ga zamijene — nepredvidiva.
Od njega se često moglo čuti:
„Ma ja sam to s Boleslavskim igrao još prije rata u slobodnim partijama u kijevskom Domu pionira…“
Ili:
„Ne razumijem zašto ja treba nešto da dokazujem mladim šahistima — ja mogu njih da učim!“
Nije želio da se pomiri s tim da i slava stari, da jučerašnji uspjeh pripada jučerašnjem danu.
„Gurnuli su me na marginu šahovskog života“, ponavljao je Bronštajn, ne želeći da prizna ono očigledno:da na kraju svako biva gurnut na marginu — starošću.
To se naročito vidi u sportu, gdje nema popusta na godine, umor, loše raspoloženje —
gdje se stalno moraju pružati novi dokazi uspjeha.
Uspjeha koji ne počiva na pričama o starim zaslugama, već na živim, današnjim rezultatima, potvrđenim u turnirskoj tabeli.
Starci koji stalno ponavljaju „nekad je bilo bolje“, na neki način su u pravu, jer nekad, za njih, nije ni postojalo — sve je bilo sada i u budućnosti.
(Nastaviće se)