Piše: Vladimir Nejštadt
VITEZ–IDEALISTA U SJAJNOM OKLOPU, ili PREDIVNO, MORISE…
„Najbolje nasljedstvo za mladog čovjeka je roditi se u siromaštvu“, govorio je Endrju Karnegi. Rođen u porodici marljivih tkalaca, on je svoj put ka ogromnom bogatstvu započeo kao običan radnik — „čuvar kalema“ u tkalačkoj fabrici. U tom pogledu, biografija Verthejma nije išla Karnegijevim stopama. Otac Morisa bio je uspješan biznismen, imućan čovjek, i ostavio je sinu u nasljedstvo pola miliona dolara. Nakon što je 1906. diplomirao na Harvardu, Moris je neko vrijeme radio u uspješnoj firmi za proizvodnju cigara svog oca. Zatim je „otišao na Vol strit“ i postao partner u investicionoj kompaniji „Hallgarten & Co“.
Godine 1927. Verthajm je osnovao sopstvenu investicionu firmu „Werthaim & Co“. Firma je uspješno radila na spajanjima i preuzimanjima raznih preduzeća, što je Morisu omogućilo da značajno poveća svoj kapital — na čelu te kompanije bio je do kraja života.
Nakon završetka Harvarda, Verthajm je punih 25 godina bio strastveni zaljubljenik u pozorište. Osnovao je 1919. godine Njujorško pozorišno udruženje, učestvovao je u produkciji više od 75 predstava sa raznim amaterskim trupama i „uživao u tome ogromno zadovoljstvo“.
Iz memoarskih zapisa Morisa:
„Teško mi je da se sjetim maja u kojem nisam bio na nekoj rijeci bogatoj lososom ili pastrmkom. A omiljena šala mojih prijatelja je da me podsjećaju kako sam stekao partnerstvo u ’Hallgarten & Co’ 1. maja 1919. godine, a već nedjelju dana kasnije, 8. maja, otišao sam na odmor na pecanje… Kada kažem da su moje glavne životne strasti bankarstvo, pozorište i pecanje, to je lukavstvo — u stvari, njihov redosled važnosti za mene treba postaviti obrnutim redom.“
Čudno je da Verthajm nije dodao šah na ovu listu.
Iz sećanja Denkera:
„Moris je bio veoma strastven u igri putem dopisnog šaha. Njegovi protivnici su živjeli u različitim zemljama i na različitim kontinentima, a među njegovim partnerima bio je i poznati čovek u zemlji, stari bankarski prijatelj Džon MekKloj, koji je za vrijeme rata obavljao funkciju pomoćnika ministra odbrane SAD.“
24. septembra 1964. godine, predsjednik Vrhovnog suda SAD Erl Vореn i članovi komisije koju je vodio predaju konačni izvještaj o istrazi ubistva Džona Kenedija predsjedniku Lindonu Džonsonu. Treći s desna – bivši rukovodilac CIA Alen Dales, četvrti s lijeva – kongresmen Džerald Ford (budući predsjednik zemlje), prvi s lijeva – Džon Makkloj. Zauzevši krajem 40-ih funkciju vrhovnog komesara SAD u Njemačkoj, Makkloj se pokazao kao pristalica popustljivog odnosa prema njemačkim ratnim zločincima, što vjerovatno nije prijalo njegovom partneru u dopisnim šahovskim mečevima Morisu Verthajmu…
Mislim da je Moris, kao bankar, uživao dok je svojim šahovskim protivnicima javljao da im je u koverti poslan ček (na engleskom „šah“ i „ček“ su ista riječ – prim. prev.). Moris je veoma ozbiljno shvatao svoju ljubav prema šahu i često je sa mnom razmatrao svoje partije u dopisnom šahu. Ali to je radio tek nakon što bi partije bile završene i nikada mi nije dozvoljavao da mu tokom njegovih dopisnih borbi išta preporučujem ili sugerišem.
Za dopisne šahovske duele Moris je izabrao pseudonim „A.S. Charles“ i početkom 40-ih jako dobro igrao na turnirima koje je organizovao časopis Chess Review. Na jednom takvom turniru 1943. godine osvojio je 15 od 18 poena, uzeo nagradu i zaradio rejting 1430, što je danas ekvivalent majstorskom rejtingu. Za poređenje – budući svjetski prvak ICCF Hans Berliner tada je imao rejting 1418. Moris se ponosio ovim uspjehom kao najvećim u svojoj šahovskoj karijeri.
A ovako je časopis Chess Review opisivao Morisovu šahovsko-poštansku rutinu: „Svako jutro, na putu za Vol Strit, razigravao je varijante na džepnoj šahovskoj tabli. A uveče, čekajući prijatelje i poslovne partnere na večeri, analizirao je na velikoj tabli. Na svim putovanjima ga je uvijek pratio album sa partijama u dopisnom šahu…“
Herman Helms je nekad pisao o Verthajmu kao o igraču, možda ne najvišeg nivoa, ali uvijek sposobnom da pruži dostojan otpor iskusnom majstoru.
„Vitez u blistavom oklopu“. Tako je Denker nazvao esej o Verthajmu u svojoj knjizi, praveći paralelu sa srednjovjekovnim legendama kada iznenada, u teškoj životnoj situaciji, niotkuda iz magle dolazi vitez na konju i dolazi do srećnog raspleta…
Paralela je tim prikladnija što se šahovska figura „konj“ na engleskom kaže knight, što znači vitez.
Denker piše da je tokom 30-ih Manhattenski klub propadao u nekom „prljavom, odvratnom podrumu“, a 1941. godine Verthajm je preselio ovo značajno središte američke šahovske kulture „u kraljevske prostorije na 100 Central Park South, ugao 6. avenije i 59. ulice, i preuzeo sve troškove održavanja kluba, te postao njegov predsjednik“.
Moris Verthajm sa kćerima Barbarom (lijevo) i Žozefinom
Moris je imao još jednu kćer, En. Sve tri mu je rodila prva supruga Alma, ćerka poznatog američkog diplomate, ambasadora SAD u Turskoj za vrijeme Prvog svjetskog rata, Morgentaua starijeg (njegov sin, Morgentau mlađi, bio je ministar finansija u timu Frenklina Ruzvelta i jedan od tvoraca „Novog kursa“).
Poslije Alme, Moris se ženio još dva puta, ali u tim brakovima nije imao djece.
Najpoznatija među njegovim ćerkama je Barbara Takman, istoričarka i književnica, dobitnica dvije Pulicerove nagrade, između ostalog i za knjigu „Avgustovski topovi“, koja je objavljena i u ruskom prevodu (živo, metaforično i ozbiljno istraživanje o Prvom svjetskom ratu). Jedna od tri ćerke Barbare Takman (1912–1989), unuka Morisa, je naučnica, doktor nauka Džesika Metjuz, koja od 1997. godine vodi Fondaciju Karnegi.
Sam Karnegi je jednom rekao: „Prekomjerno bogatstvo je sveta obaveza koja nalaže svom vlasniku da ga u toku života rasporedi tako da bogatstvo koristi društvu.“
Moris je 1947. godine donirao u „korist društvu“ 2000 hektara svojih prelijepih lovišta na Istočnom ostrvu (ovo značajan dio „Dugog ostrva“ na jugu države Njujork kasnije je postao nacionalni rezervat nazvan po Verthajmu), a kasnije se pobrinuo da njegova izvanredna kolekcija slika francuskih impresionista, sakupljena za života, nakon njegove smrti postane vlasništvo Muzeja umjetnosti Foga na Harvardskom univerzitetu.
(Nastaviće se)