Moskva, 2014.
***********
Tokom deset godina nakon rata, David Bronštajn se nalazio na vrhu svjetskog šaha. Ali problem svih vrhova je — što poslije njih dolazi silazak! Kao i kod alpiniste, i za šahistu se često ispostavi da je silazak teži od uspona.
Iako se nekoliko godina nakon meča za titulu prvaka svijeta Bronštajn našao u „šatorskom logoru“, udaljenom od vrha prvo jedan, a zatim i nekoliko nivoa, on se i dalje ponašao kao da je još uvijek na samom vrhu i zahtijevao je da se prema njemu tako i postupa.
Povrijediti ga mogla i sasvim nevina primjedba, čak i sama intonacija, pa su oni koji su razgovarali s Bronštajnom morali veoma pažljivo birati riječi. Siguran sam da je svaki njegov sagovornik imao ono osjećanje: „da ga ne uvrijedim slučajno“ — jer slavni velemajstor je stalno bio u nekom stanju tihe uvrijeđenosti. Vrlo je bolno doživljavao i najmanji nagovještaj nepoštovanja, često videći prezir čak i tamo gdje ga nije bilo ni u tragovima.
Čak ni komplimenti koje su mu kolege upućivale nisu mu uvijek zvučali kao pohvale. Polugajevski ga je jednom nazvao:
„najlukavijim i najpodmuklijim velemajstorom“, pri čemu je bez sumnje mislio na Bronštajnovu fantaziju i izumiteljsku sposobnost.
David Ionovič je odmah odgovorio u štampi:
„Ne znam kako da shvatim te epitete — kao pohvalu ili kao osudu. Dugo sam razmišljao: da li da mu pozvonim i pitam treba li mu možda 17-tomni rječnik književnog ruskog jezika, pa da iz njega izabere za opis mog šahovskog stila neku malo nježniju riječ…“, pisao je Bronštajn.
Da je znao da riječ „хитрость“ (lukavost) u staroruskom znači „umjetnost“, a „хитрый“ (lukav) — „umjetnik“, možda bi lakše prihvatio nadimak „lukavi Devik“, koji mu se toliko zalijepio.
Jednom je Vasilij Ivančuk započeo: „Eto, gledao sam jednu vašu partiju…“ Odmah je uslijedio zaključak Bronštajna:
„Jednu partiju… Šta je on time htio da kaže? Jednu partiju?..“
Karpov mu je, nakon remija, rekao: „David Ionoviču! Pa vi lijepo igrate šah!“
„Zašto mi je to rekao?“ — nije mogao da se smiri Bronštajn. — „Ne razumijem. Ne razumijem…“
Jurij Razuvaev, pobijedivši Bronštajna u jednoj od njegovih smjelo vođenih partija, primijetio je: „Sa mnom se tako ne može igrati…“
Ta uvreda Razuvaeva, koji je inače uvijek bio pun divljenja prema izuzetnom Bronštajnovom talentu, ostala je u sjećanju godinama.
Nije prošla ni uvrijeđenost prema Italijanima, koji su 1990. godine nagradu Đoakina Greka dodijelili Botviniku, a ne njemu.
A zašto u šahovskom klubu u Parizu, kad ga je predstavljala stara poznanica, „nije rekla prisutnima da je među njima slavni šahista i nije predložila da ga pozdrave aplauzom?“
Kad je 1991. godine došao u Hastings, stavili su ga u drugi (sporedni) turnir. Sarkastično je pitao organizatore:
„Recite mi, da je došao Kapablanka, da li bi i njega stavili u sporedni turnir?“
Ni Rejmond Kin nije prošao bez njegove reakcije, pošto je napisao:
„Bronštajn sigurno nije bio dostojan protivnik Botviniku iz 1948. godine.“
Bronštajnov odgovor:
„Zanimljivo, na osnovu čega on to misli? Pa prije toga smo Botvinik i ja igrali dvije partije, i rezultat je bio 1,5 : 0,5 u moju korist?“
Na Spartakijadi naroda SSSR-a 1979. godine, Bronštajn je bio rezerva u timu Moskve. Njegova partija s Pančenkovim ostala je nedovršena, pa je kapiten tima odlučio da se konsultuje sa Petrosjanom i Smislovom, koji su takođe igrali za moskovsku reprezentaciju.
Obojica su preporučili isti plan: jasnu postavku figura koja vodi ka postepenoj tehničkoj pobjedi.
„Ne, Bronštajn tako ne igra!“ — izjavio je David Ionovič.
(Nastaviće se)