Piše: Vladimir Nejštadt
Jesen 1945. – početak 1946. – period njegovih uspjeha na međunarodnoj sceni (u autobiografskom djelu Sergeja Dovlatova „Zanat“ nalazi se rečenica „kratko boksersko iskustvo“; u mladosti Steiner je imao isto to). Prvo, samo njemu, jedinom iz cijele američke ekipe, uspjelo je da pobijedi svog protivnika u radijskom meču. Zatim je podijelio 3-5. mjesto (sa Denkerom i Eveom) na božićnom turniru u Hastingsu, a potom (u januaru 1946.) osvojio prvu nagradu na “Turniru pobjednika“ održanom u prestonici maglovitog Albiona (kao što je poznato, neki od učesnika, Steiner među njima, dan prije završetka turnira okupili su se u hotelu „Great Eastern“ da pod predsjedavanjem Evea razmotre „Aljehinovo pitanje“). Uglavnom, 24 učesnika londonskog turnira bili su podijeljeni u dvije grupe. I Steiner je pobijedio samo u jednoj od grupa, dok je u drugoj prvu poziciju zauzeo Eve, ali meč između pobjednika tih, kao da, polufinala nije, na čudnovat način, bio predviđen od strane organizatora…
1944.godine, na turniru u Hihonu, mladi Španac Arturito Pomar senzacionalno je odigrao remi sa samim Aljehinom, nakon čega mu je svjetski prvak dao nekoliko lekcija.
Želja organizatora „Turnira pobjednika“ (novine „Sunday Chronicle“) da svakako vide ovog čudotvornog dječaka dovela je do skandaloznih posljedica: zbog učešća predstavnika frankističke Španije, dakle dječaka Arturita, sovjetski velemajstori nisu došli u britansku prestonicu (ranije je bilo najavljeno da će na ovom turniru igrati Smislov, Boleslavski, Kotov, Flor i Ragozin).
A dječak je u Londonu odigrao sasvim pristojno – podijelio je 6-7. mjesto (od 12), odigrao remi sa mnogo iskusnijim velemajstorom Osipom Bernštajnom, i pobijedio skoro sve koji su bili niže na tabeli: Prinsa, Brodbenta, Fairhersta…
I upravo su navedeni uspjesi dali Steineru moralno pravo da izazove Denkera na meč za titulu državnog prvaka. U velikoj mjeri zahvaljujući podršci Holivuda (jer je upravo u ovom „kraljevstvu snova“ osnovao šahovski klub koji su posećivali Čarli Čaplin, drugi poznati filmski glumci i uticajne ličnosti filmske industrije), uspio je da prikupi značajan fond nagrada (5000 dolara). Meč od 10 partija odigran je u Los Anđelesu u prvoj polovini maja 1946. godine.
Iz izvještaja u „Chess Review“:
„Takmičenje se može podijeliti na dvije faze, koje se oštro razlikuju jedna od druge – prva je bila katastrofalna za Steinera. Denker, igrajući svoj najbolji šah, ostvario je tri pobjede i jedan remi. Izgledalo je da je sve gotovo i da šampion može samo da slavi… Ali Steiner nije pao u očaj! Preuzevši inicijativu, praktično je natjerao protivnika da pređe u odbranu i u preostalim partijama ostvario je pozitivan rezultat, pobijedivši u jednoj i remiziravši pet“.
Jedna od najljepših glumica svijeta, Linda Darnell, među ostalim holivudskim divama takođe je navijala za Steinera (desno od nje), impozantnog, sa frizurom i brčićima u stilu glavnog junaka holivudskog filma onih godina „Prohujalo s vihorom“, koji je trijumfalno osvojio bioskopske dvorane.
Kao i Ret Batler – Klerk Gejbl, Steiner je bio jednako dostojanstven i tamnoput.
Inače, glavni sudija ovog „vanrednog“ meča bio je niko drugi do Reuben Fajn, koji se tada već nastanio u Los Anđelesu. Kako mi je ispričao sin našeg junaka, Benjamín Fajn (podsjećam, profesor matematike na Univerzitetu u Ferfijeldu), to se desilo još u jesen 1945, kada je umjesto profesora Morza ORG preuzeo doktor Jasinto Stajnhardt.
Grupa analitičara, u kojoj je Fajn časno služio skoro čitav rat, i dalje je bez problema dobijala finansijsku podršku američkog mornaričkog ministarstva, i velemajstor bi mogao da nastavi svoja istraživanja – izvinjavam se na tautologiji – istraživanja operacija. Pogotovo jer je u posleratnim godinama ova nova naučna oblast postala veoma tražena, i ne samo u vojsci, iako su oni još uvek bili glavni naručioci. Tako je, 1948. godine, komandovanje američke kopnene vojske formiralo svoju grupu za istraživanje operacija – u saradnji sa Univerzitetom Džona Hopkinsa, a slične grupe osnovane su i pri Zajedničkom komitetu načelnika štaba, pri vazduhoplovnoj korporaciji „Daglas“…
Istraživači operacija su se bavili i mnogim drugim naučnim oblastima (ne samo vojnim), na primjer modeliranjem pomoću računara, programiranjem…
I iz ove perspektivne oblasti Fajn odlazi!
Napustio je grupu analitičara koja je imala snažnu podršku ministarstva odbrane! Sa samo 31 godinom, matematičar i logičar odlučuje da brani doktorsku disertaciju o temi koja, u suštini, nema direktne veze sa njegovim dotadašnjim životom. Od tada pa naredne tri godine, Reuben postaje doktorant na Univerzitetu Južne Kalifornije, gdje će kasnije raditi kao gostujući profesor i predavati psihoanalizu.
Doktor Jasinto Stejnhardt, kome je Reuben Fajn bio potčinjen svega kratko — možda dva-tri meseca, najviše. Stejnhardt se pokazao kao dostojan naslednik profesora Morza, vodio je ORG punih 16 godina — do momenta kada je ta grupa analitičara preobražena u Centar za mornarička istraživanja. Upravo iz tog Centra su mi ekskluzivno poslali memorandume (izveštaje) analitičara ASWORG (AAORG) Reubena Fajna, koji su šest decenija i po čuvali u specijalnoj arhivi.
Na zatvaranju radio meča u kojem su Amerikanci doživjeli težak poraz, u restoranu „Henri Hudzon“, tugu i potištenost obeshrabrenih navijača bar malo je razvedrio Moris Vertejm (koji je, zajedno s Kenedijem Harknesom, sastavljao američki tim). Iskusni govornik, završio je svoj kratak govor riječima da su „obe strane izašle iz borbe kao pobjednice, jer je radiomeč doprinio razvoju bliskih prijateljskih odnosa između SAD-a i SSSR-a“.
— I još nije kraj, — uvjeravao je okupljene Moris, aludirajući na šansu za revanš u predstojećem direktnom susretu s Rusima u Moskvi. Ali niko od prisutnih u sali, pa ni sam govornik (tada najvažniji i najugledniji menadžer i mecena američkog šaha), nije mogao ni naslutiti da će sudbina tog drugog meča šahovske garde dviju supersila uskoro visiti o koncu!
(Nastaviće se)