Piše: Vladimir Nejštadt
PET DANA KOJI SU POTRESLI AMERIKU, ili ŠAHOVSKA GROZNICA SA OBE STRANE OKEANA
U 17 časova po moskovskom vremenu, snažna kratkotalasna stanica u Njujorku pustila je u etar prvu šahovsku šifrovanu poruku: tačka, dvije crte, tačka, tri crte, četiri tačke…
Odmah su ti signali stigli do odgovarajuće opreme u glavnom gradu SSSR-a, i tako je počeo radio-meč šahista dvije supersile.
Izazvao je neviđenu, gotovo sveopštu euforiju — gdje su bile čak i šahovske strasti iz 1925. godine!
Svjetski mediji su ovu igru na daljinu predstavljali kao ništa manje nego Međugalaktički šahovski kongres (superprojekat velemajstora O. Bendera, najavljen onomad pred stanovnicima Nju-Vasjuka).
To je bio rani i silovit preporod zlatnog doba šaha!
I ja sam još zatekao to vrijeme — kada su iz glomaznih radio-prijemnika (porodice — srećni vlasnici prvih domaćih, prastarih televizora s majušnim ekranima — mogle su se u našem provincijskom gradiću Ugliču nabrojati na prste) odzvanjali poznati, nenadmašno promukli glasovi Vadima Sinavskog, dok su stotine hiljada sovjetskih ljudi odmah zapisivale poteze čuvenih kraljeva šaha, koje je kralj sportskog reportaža izgovarao:
„Kraljica – Caplja sedam, Top – Hariton šest…“
U SSSR-u, gdje se čak i putem šaha dokazivala nadmoć socijalističkog sistema nad „preko-graničnim svijetom pohlepe“,
vijesti o radio-meču (usput, prvom međunarodnom sportskom takmičenju nakon Drugog svjetskog rata) preplavile su bukvalno čitav medijski prostor: od centralnih novina do „hitnih vesti“ koje su se kačile po terenskim informativnim punktovima.
U dane tog istorijskog dvoboja, mnogi radnici u fabrikama, umjesto da u vrijeme pauze za ručak, kao po običaju, zaigraju domine ili „kibicuju“, halapljivo su se tiskali oko crnih radio-tanjira, slušajući vijesti o tome kako su naši velemajstori još jednom potukli američke…
Koliko god to čudno zvučalo, slična slika vladala je i s druge strane planete — iako ni Bijeloj kući ni Kapitolu velika igra, koja je „uzletjela“ s obala Ganga prije hiljadu godina, u suštini nije bila previše važna…
„Nikada se u SAD nije toliko govorilo i pisalo o šahu – izvještavao je tada dopisnik TASS-a iz Amerike – kao od 1. do 5. septembra 1945. godine.
Ugledne američke novine poput Herald Tribune, Daily News i drugih redovno su na svojim stranicama objavljivale rezultate svake odigrane partije.
O meču su pisale i hiljade lokalnih novina, koje su izlazile u raznim krajevima zemlje.
Časopis Time je čak zadržao izlazak sportskog dodatka u jednom broju da bi objavio rezultate tek završenih partija tog meča.
U svojim jutarnjim izdanjima, „New York Times“ stavljao je izvještaje o meču na naslovne strane, što je za to izdanje bilo potpuno bez presedana.
Tok meča prenosilo je više radio-stanica – i ti prenosi nisu se emitovali samo u SAD, već i u Latinskoj Americi, na Kubi, te u 18 najvećih američkih vojnih i pomorskih bolnica, u kojima su na liječenju bili hiljade vojnika i mornara.
Šahovski klubovi u Čikagu, Vašingtonu, Los Anđelesu i drugim većim gradovima SAD-a sa pažnjom su pratili tok meča, i prikazivali ga na posebnim demonstracionim tablama.
Posade američkih trgovačkih brodova, koje su se nalazile na moru, molile su – ne, zahtijevale! – da im se radio-prenos meča omogući, kako bi se vijesti diskutovale u kabinama, zajedničkim prostorijama, pa čak i na kapetanskim mostovima…

Otprilike mjesec dana prije početka tog šahovskog ludila, šef štaba za organizaciju radio-meča, Jakov Rohlin, na prijemu kod predsjednika Svesaveznog sportskog komiteta Nikolaja Romanova, zahtijevao je da naša reprezentacija igra izolovano od publike.
– Zašto tolika konspiracija? – začudio se sportski vođa (koji je, usput, bio i jedan od glavnih funkcionera Komsomola).
– Pa znate i sami, – započeo Jakov Gerasimovič svoj čuveni uvod – da bi inače moglo da ispadne kao na prvom moskovskom turniru 1925. godine, kada se ispred „Metropola“ dešavalo ne zna se šta – navijači su blokirali tramvajski saobraćaj, a milicija na konjima nije mogla ništa da uradi.
Uradili su „po Rohlinu“ (iako je moguće da je on samo izgovorio zahtjev svog najboljeg prijatelja – Mihaila Botvinika) – i naravno, uz saglasnost partijskog areopaga – što je, u suštini, predstavljalo nepoštovanje prema domaćem šahovskom navijaču.
Jer dok su preko okeana, u SAD, gledaoci mogli neposredno da prate misaoni rad Denkera, Fajna, Reševskog i ostalih učesnika meča u sali hotela „Henri Hadson“ (kapaciteta 700 mjesta, a svih 700 karata je odmah planulo) – sovjetski šahovski navijači morali su da se zadovolje samo prikazom partija na demonstracionim tablama u Centralnom domu kulture železničara.
Tamo, u domu kulture prepunom do poslednjeg mjesta (1.300 gledalaca), ono što se dešavalo na tablama komentarisali su majstori „druge lige“.
A same zvijezde – članovi naše reprezentacije – razmišljali su o potezima „u zatvorenoj prostoriji“ Centralnog doma radnika umjetnosti.
I zbog tolikog stepena tajnosti, prisutna su bila i dva hitno doputovala posmatrača s američke strane, koji su – kako se pričalo – stigli čak specijalnim letom preko okeana – gospoda Fraj i Ejms.

Predsjednik upravnog odbora Svesaveznog društva za kulturne veze sa inostranstvom, V. Kemenov, otvara radio-meč SSSR – SAD. Desno od njega nalaze se: predsjednik Svesaveznog komiteta za fizičku kulturu i sport, N. Romanov, i ambasador SAD, A. Gariman, koji je po završetku meča priredio prijem za sovjetske učesnike u ambasadorskoj rezidenciji.



U američkim gradovima bile su postavljene demonstracione table na različitim mestima, a putem radija neprekidno su se prenosile sve promene u partijama.
Uoči događaja, 31. avgusta, sa Njujorkom su odigrane dve probne partije. Sa američke strane, kod Udemana isprobali su šampionka SAD Gizela Greser i veteran, imenjak Emanuelov – Eduard Lasker, a sa naše strane – trostruka šampionka Moskve Moračevska i zaslužni majstor Petar Romanovski.
(Nastaviće se)